DA JE MENI
(Mojim rah. roditeljima)
Da je meni, daje meni, što je nekad bilo.
Igralo se, pjevalo se, a i sijelilo.
Da je meni, da je meni, što je nekad bilo,
Možda bi me, možda bi me, malo podmladilo!
Da je meni zahvatiti vode sa bunara,
I vratit“ se makar malo u vremena stara.
I da mogu popit“ kahvu u dudovu hladu,
Al“ godine puste lete, kao da ih kradu!
Da je meni opet sjesti, pod jabuku staru,
I prošetat“ kao nekad, po našem šljivaru.
I da mi je zapjevati s vrha basamaka,
Nek“ se ori niz mahale, al“ nema čardaka!
Da je meni kraj pendžera sjesti zaplakati,
I još samo jednom, budna sabah dočekati.
Da je meni da raspletem pletenice guste,
Da je meni, da je meni, al“ mi želje puste!
Da je meni, da je meni, opet u halvate,
I sa tobom divaniti u kasne sahate.
Postekiju, da je meni, napod prostrijeti,
Da je meni, da je meni, tevbe donijeti!
Da je meni, da je meni, sofra i sećije,
Kraj sećije poredane drvene skemlije,
I na sofri, i na sofri, bakrene sahane,
U sahane čorbe i tarhne, halve, pite, dolme i sogane!
Da je meni, da je meni, đugume, maštrafe,
Da ih složim kao nekad po zidu na rafe.
I da čujem zveket stare halke sa kapije,
Kad se vraćaš, kad se vraćaš, kući sa jacije.
Da je meni, da je meni, sjesti kraj mangale,
U akšame kad džamije kandilje popale.
Sa evladom svojim,da je, iftar dočekati,
Prošlo vrijeme, mogu ga se još samo sjećati!
Da je meni, daje meni, da otvorim stare,
Od oraha rezbarene, u sobi sehare,
Gdje vezene leže bošče, jagluci, peškiri,
Napaćena duša moja da se malo smiri.
Da je meni, da je meni, šilta, minderluke,
Da umorno tijelo spustim na mehke dušeke.
I da mi je kićan fesić, svilene dimije,
Da je meni, da je meni, čega više nije!
Da je meni, da je meni, da vratim te dane,
Te adete, običaje i stare zemane.
Da je meni, da je meni, što je nekad bilo,
Prošlo vrijeme kada bi se na tren povratilo.
Al“ životno kolo stalno, naprijed se kreće,
Što je bilo, što je bilo, vratiti se neće!
Od šta vakat, od šta vakat, od onog i vrijeme,
A vrijeme je, a vrijeme je, pregazilo mene!
BOSNA U SRCU
Moja Bosna, jeste zemlja mala,
Na kartu je jedva stala,
Al“ u mom je srcu ucrtana,
Slova su joj krvlju ispisana!
Bosnu krase brda i ravnice,
Mirne rijeke, jezera, brzice.
Zlatnim žitom zasijane njive,
Plemeniti ljudi ovdje žive.
Tu se obraz čuva od davnina,
Adet iš“o od oca na sina.
Na ognjištu svojih pradjedova,
Gori plamen njihovih sinova.
Nikada se ugasiti neće!
Iz pepela izniknuće cvijeće.
Gdje je sjeme dobro zaorano,
Dobar urod može biti samo!
Moja Bosno, zemljo nevelika,
Bosancu si i ponos i dika!
Mogu reći Bogu i ljudima,
Tvoja slika u mojim grudima!
Ma mogu mi i dušu uzeti,
Grane sjeći, stablo okresati!
Ma mogu me mrziti i kleti,
Al“ korijene neće isčupati!
Srce ima, zna svaki Bosanac,
Uvijek isti, određeni pravac.
Srca puti uvijek Bosni vode,
I vrate ga, ma kuda da ode!
Jer Bosanci svi uz Bosnu stoje,
Za Bosance, sveto mjesto to je!
Ne trebaju putokaz ni karte,
Bosanci se svojoj Bosni vrate!
Moja Bosno, jesi zemlja mala,
Al“ gazije ti si mnoge dala!
U mom srcu tvoje ime piše,
Proklet onaj koji ga izbriše!
JOŠ JEDNA O BOSNI
Možda ti i nije stalo,
Al“ ja ipak želim reći,
O Bosni bih, opet malo,
Da napišem toplih riječi!
Procurila opet pjesma,
Ni naslov joj ne znam dati,
Moja duša, izvor, česma,
Ime će joj pravo znati!
Kad pomislim, nema više,
Stranica je svaka puna,
Bosna opet inspiriše,
Oglasi se kao struna!
Šta da radim zemljo moja,
Kad te tako volim silno,
U srcu mi klica tvoja,
Pa ti pjevam ja umilno!
Pružila si žile svoje,
U ljudima ploda dala,
Okusili slasti tvoje,
Zbog toga ti, Bosno, hvala!
Zemljo, koju razumijem,
I damar ti svaki znam,
Pjevaću ti dok umijem,
Lijepu pjesmu da ti dam!
Zanosna k“o prva ljubav,
Vesela k“o dječiji smijeh,
K“o poljubac prvi, ubav,
Taj skriveni, prvi grijeh!
Kad noć tamna danak smijeni,
I kad nagne ka sabahu,
Zamirišeš tad u meni,
I nabujaš u uzdahu!
Kao rijeka iz korita,
Razliješ se na sve strane,
Topla suza što je skrita,
Od od radosti tada kane!
I kad nemir me oblada,
Duša pusta spasa traži,
Ne daš grijehu da ovlada,
Nemire mi moje blažiš!
Zemlja , majka, sestra, druga,
Neprolazna, vječna, besmrtnica!
Nek“ ti nikad bol i tuga,
Ne ugase osmijeh s lica!
Od početka do nestanka,
Samo jedna nit je tanka.
Tako je i druge nema!
Samo ti si bezvremena,
I trajećeš bez prestanka!
Šta još mogu da ti rečem,
Kad ti ništa nije ravno!
Kroz vene mi moje tečeš,
Ja te volim jednostavno!
Što da smišljam riječi rime,
Moj zambače, nježni, rosni,
Kakvo pjesmi dati ime,
Neka ovo bude samo,
Još jedna o Bosni!
JEDNOM RIJEKA BORNA BILA
Jednom rijeka Borna bila,
Tiha, krotka, nevelika.
Doš'o vakat, presušila,
Al' ostala njena slika.
Ljepših rijeka ima mnogo,
Ali meni malo znače,
Jer djetinjstvo bosonogo,
A i mladost, kraj nje začeh.
Stoput sam je ljeti pregazio,
Do koljena, tek mi voda bila,
S proljeća se ribe nalovio,
S bujicama što je nanosila.
A kad zimi vode joj se slede,
Vragolije pravio sam mnoge,
Do Gradiške, igra me odvede,
Kada uzmem kajke i sličuge.
Zaranjao u virove njene,
Da izmamim uzdah djevojački,
Sad izronim samo uspomene,
Dok prelazim niz most dubravački.
Umivala ćuprije je svoje,
Dok se Savi kretala sa žurom,
Još i sad, u meni, tu, postoje,
I tuguju za Karlom i Bunom.
Još se sjećam, negdje u Liskovcu,
Blizu one Ćordine ćuprije,
Ljubio sam čednu djevojčicu,
Koja nikad ljubila se nije.
Rijeko Borno, izdala nas nisi,
Zgazili smo nedozrelo žito,
Našu tajnu sačuvala ti si,
Zakopala u svoje korito.
Onda, jednom, rad' nečije volje,
Tvoje vode, drugom toku dali.
Opustjelo, Perino je polje,
Zelane ti oči iskopali.
Ne dadoše Savi da te ljubi,
Htjedoše te sasvim pokopati,
Sve dok ima naših dobrih ljudi,
Zaboravu, neće te predati..
A ima nas, vala, širom svijeta,
Što valove tvoje poniješe.
Kraj obale mak koji cvjeta,
I sada mi nekad zamiriše.
Jer pečat si mom djetinjstvu dala,
Borno moja, ti nisi presahla!
Još obale duše moje,
Zapljuskuju vode tvoje!
MANGALA
Sjetim se često, te stare kuće,
Tople sobice, skromne i male,
Zamamnog mirisa kahve vruće,
Što se puši sa mangale.
Grije, svjetluca, iskri se, žiška,
Bakrena mangala puna žara,
Ibrik i uvijek po fildžan viška,
Dim vel“ke trave, što izgara.
Majka bi uvijek s Bismillom sjela,
Prvo se kahva babi sipa,
Treperila njena šamija bijela,
K“o s trešnje behar kad se prosipa.
A babo s cigarom, skrštenih nogu,
Stidljivo, prilazi mu nevjestica,
Ja još uvijek oćutit mogu,
Toplinu žara iz mašica.
A on polahko cigaru pali,
Očima miluje majku i djecu,
Mi u ćošku, onako mali,
I blagosilja nevjesticu.
Ona bi potom ukraj sjela,
U pod uprla stidljivi pogled.
Možda je i ona kahvu htjela,
Ali pred svekrom, nije red!
Tek kada babo u dućan ode,
Majka joj rukom znak da:
„Pristavi, šćeri, još malo vode,
Da i ti popiješ fildžan, dva!“
A ona poskoči, veselo, žustro,
Prospe se kose miris blag.
Svjetlije nekako postane jutro,
Kad ostavi svoj mirisni trag.
Mangala kao da na nju čeka,
Treperi, sjaji, iskri se, žiška,
Čuva toplinu kahve i mlijeka,
I za nju onaj fildžan viška.
BARDAK I TESTIJA
Sjećanja me razdiru i lome,
U pamćenju, samo krhotine.
Plakala bih, ali nemam kome,
Prašina im prekrila i ime.
...Svakog jutra, žurila Šemsija,
Do izvora da vode zahvati.
U rukama, bardak i testija,
Žarko sunce, ruke joj pozlati!
Vodu nosi, da se vodom hladi,
Abdesti se, da je žedna pije.
Znali su to i stari i mladi,
Nema vode, do li iz testije!
Od života, kolo se okreće,
Ni grnčarski točkovi ne cvile.
Stari vakat vratiti se neće,
Godine su svoje učinile!
Presahnuo izvor iznad sela,
Preselila hanuma Šemsija,
Ništa nije kako bih ja htjela,
Razbili se bardak i testija!...
Sjećanja me razdiru i lome,
U pamćenju, samo krhotine.
Ovo pišem, sama ne znam kome,
Bar da im se ne zaturi ime.
