BOSNA U SRCU

AKO SE PONOVO RODIM

Bože,
Ako se ponovo rodim,
Daj da budem lastavica!
Da kao ta rajska ptica,
Prostranstvom brodim.
Ali, ma kuda svijetom jezdila,
Opet bih se u Bosni gnijezdila!


IMA JEDNA ZEMLJA

Ima negdje, Zemlja jedna,
Plemenita, topla, čedna.
Ima jedna Zemlja snena,
Lijepa, nježna, kao žena!

Tamo gdje se zvijezde roje,
Gdje bulbuli svu noć poje,
Preko mora, okeana,
Ima jedna Zemlja znana.

Gdje snen mjesec nebom brodi,
Jedna Zemlja tu se rodi.
Čestita i čistog lica,
Čuje se u pjesmi ptica.

Biserna je rosa mije,
Iz nje sjajno sunce grije.
Žubori joj ime rijeka,
To je naša kolijevka!

Ima jedna Zemlja, Mati,
Srce će ti svoje dati,
Da ti kuca da te prati,
U nju ćeš se zaklinjati!

Ima jedna rajska bašta,
U kojoj se voli, prašta.
U toj bašti ruža rosna,
Ima jedna Zemlja Bosna!


MOJOM BOSNOM PROSTRTE SERDŽADE

Mojom Bosnom prostrte serdžade,
I ćilimi zlatnom žicom tkani.
Što bosanski neimari grade,
Ne unište vakti ni zemani!

Mojom Bosnom kujundžije kuju,
Belenzuke, niske i đerdane,
Cijelu Bosnu zlatom da opkuju,
Da putniku uzdahe izmame!

Mojom Bosnom behari mirišu,
I čuju se ezani s munara.
Svi Bosanci s njom zajedno dišu,
Za nju ginu bez trunke kahara.

Mojom Bosnom pjevaju sazlije,
I žubore bistri šadrvani.
Primiće te u svoje avlije,
Makar bio i putnik neznani.

Mojom Bosnom vojske prolazile,
Slali na nju silnike, vladare,
Al“ je sile nisu pokorile,
Neće Bosna tuđe gospodare!

Mojom Bosnom svud ljepota zrači,
Ne dam nikom svoje rodne grude!
Što nas tlače, a mi smo sve jači,
Nije ropstvo za bosanske ljude!

Mojom Bosnom prostrte serdžade,
Pa kad dođeš na njene granice,
Ti se sazuj,
Pa bos kreni niz bosanske džade,
Da joj čisto ne ukaljaš lice!


NE DIRAJ

Ne diraj, ni u snu,
Moju Bosnu!
A na Hercegovinu
I ne pomišljaj!
To je moj zavičaj,
I moram ga ostaviti
U amanet,
Svojoj kćerki
I svome sinu!

Ne diraj,
Moje brodove na Savi,
Vrbasm Sanu i Unu,
Ni u snu,
A kamoli na javi!
Ne muti mi,
Bosnu rijeku,
Neretvu, Krivaju i Drinu!
U srcu mome one teku,
I moram ih ostaviti
U amanet,
Svojoj kćerki,
I svome sinu!

Ne dotiči,
Grmeča, ni Kozare,
Maglića, Prenja i Zelengore!
Ne magli mi,
Igman, Vlašić i Jahorinu!
Moram ih ostaviti,
U amanet,
Svojoj kćerki,
I svome sinu!

I ne gazi ,
Korakom teškim,
Moje njive i ravnice,
Moju plodinu!
Moram ih ostaviti
U amanet,
Svojoj kćerki,
I svome sinu!


Ne ruši mi,
Stare mostove,
Moje kule i gradove,
Moju baštinu!
Moram ih ostaviti,
U amanet,
Svojoj kćerki,
I svome sinu!

I zato,
Ne diraj, ni u snu,
Moju Bosnu!
A na Hercegovinu,
I ne pomišljaj!
To je moj zavičaj,
I moram,
Moram ga ostaviti,
U amanet,
Svojoj kćerki,
I svome sinu!


NE PITAJ ME

Ne pitaj me, Ja-Rabbi,
Zašto plačem, šta mi bi!
Ne pitaj me šta mi je,
Samo Bosne da mi je!

Ne pitaj me, kako je,
Malo Bosne eh, da je!
Ne pitaj me, kako si,
Bosni selam prenesi!

Ne pitaj me, zašto si,
Stručak Bosne donesi!
Tu ne vrijede ponosi,
Bolu se ne prkosi!

Nije srce kameno,
Kad se voli iskreno,
I kamen bi proplak“o,
I ja sa njim dakako!

Ne pitaj me, nikada,
Kako življah do sada!
Ne pitaj me, ne muči,
Srce će mi prepući!

Ne pitaj me za suze,
Meni život sve uze!
Ne pitaj me za kuću,
Ako kažem, plakaću!

Ne pitaj me za moje,
Zbog njih srce tuguje!
Ne pitaj me za jade,
Šta u Bosni sad rade!

Ne pitaj me, kuda ću,
Put do Bosne naćiću!
Ne pitaj me kako ću,
Bolnu dušu pitaću!

Ja još pamtim brijegove,
I bosanske snjegove,
I sunce je toplije,
Kad nad Bosnom ugrije!

Ne pitaj me zašto ću,
Ja dugove platiću!
Ne pitaj me od kud ću,
Što sam dužan, vratiću!

A dužan sam previše,
Za sve suše i kiše,
Za sva jutra i rose,
Što iz Bosne ponese!

Ne pitaj me, moram li,
Kad se mjesec pomoli,
Kada srce zaboli,
Kada duša procvili,

Ne pitaj me, smijem li,
Ne pitaj me, krijem li,
Nemam ništa sakriti,
Bosni ću se vratiti!

Ne pitaj me, ne pitaj,
Odgovora ne čekaj!
Duša kao Sahara,
Sva u bolu izgara!

Nije srce pustinja,
U njem“ Bosna još tinja,
Ljubav će ga voditi,
Pa će Bosni hoditi.

Onda možeš pitati,
A ja ću je ljubiti,
Bosnu, moju nevjestu,
Duša biće na mjestu!


MOLITVA ZA ŠEHIDE

Zelen listom gore olistale,
I bijele ruže procvjetele.
Mirisali cvijetni đulistani,
Svakog od njih dovom poselami!

Da bi tebi danas cvijeće cvalo,
Nevinih je za to mnogo palo.
Ne mirišu to pupoljci mali,
Šehidi su bosanski procvali!

Kad pogledaš u duboku rijeku,
Ugledaćeš u njoj dušu neku.
Mučili je i gladnu i žednu,
I ubili nevinu i čednu.

Kud god hodiš, lahko gazi,
I na njivi, i na stazi,
Gdje živ čovjek i ne sluti,
Mezari su razasuti!

Od svakud ćeš čuti plača,
Iz kamena i iz drača!
Svaki busen ovdje znači,
Kabur žrtve i nejači!

Molitve nam, Bože, primi,
Mole majke i jetimi.
Braća, sestre, žene njine,
Allhovo zovu ime!

I kad moliš, spusti glas!
U saburu, leži spas!
Gdje god tvoja suza kane,
Nečije ćeš dirnut“ rane!

A Bog Vječni i Jedini,
Duše s tijelom kad sjedini,
Na sudnjemu tom sahatu,
Dželat s omčom će na vratu,

A džennetske sve kapije,
Za šehide i gazije,
Biće širom otvorene,
Naše dove uslišene!

Ne pozivam na osvetu,
Al“ želim da kažem svijetu:
„Sa očiju povez skini,
Bosna pati u tišini!“

Bosna mrtve oplakuje,
Ali kletva se ne čuje!
Naše majke i hanume,
Svaka moli, a ne kune!

Dižem ruke da svi vide,
I molim se za šehide!
A na kraju ovog stiha,
Svi recite:“El-Fatiha!“