IN MEMORIAM OMER POBRIĆ

ČOVJEK KAO BOSNA

U njegovu dušu, stala Bosna cijela,
Al' ne može insan protiv Bož'je moći.
Iza nas, tek ostaju djela,
A čovjek će, i biti i proći!

Rahmetli mi majka, jednom davno reče,
Čovjek samo gost je, na tom dunjaluku,
Život kao rijeka, neumitno teče
Na poslednji put ideš praznih ruku!

U mome je oku suza zablistala,
I nestala, negdje, u bolnom uzdahu,
Nesvršena priča jedna je ostala,
Ostaće mu ime, vječno u sevdahu.

Ne prebiru prsti, crno-bijele dirke,
Kao što su nekad, na toj toploj ruci
Izvijali kajde sjetne sevdalinke.
Harmonike zlatne, umuknuli zvuci.

Huči plaha Bosna, valja mutne vode,
I ne može suzu, da sakrije oko,
Čovjek i legenda, u nepovrat ode,
Žali rodni Tešanj, tuguje Visoko.

Sarajevo nijemo, Banjaluka ćuti,
Nad Mostarom drevnim, spustile se kiše,
Od kahara teškog, i Drina se muti,
Otišao Omer, nije s nama više.

Sevdalikom Bosnu, proslavio svuda,
Plače svaki kamen,za velikim sinom ,
I kad nema puta, on je znao kuda,
I umro sa Bosnom, sevdahom i Dinom!

Otišao Omer, ostavio pjesme,
Ostavio Bosni veliki amanet,
Sevdalinka nikad utihnuti ne sm'je,
Slavu Bosni, sebi vječni rahmet!

A ovaj je život, tek trenutak, znamo,
Insan ne zna vakat, smrtnoga sahata,
U vječni se život, preselio samo,
Džennetska mu otvorena vrata.

Šta reći na kraju, suvišne su riječi.
Uz vjeru i pjesmu, život proživio,
Sve dok Bosne ima, i sevdah će teći,
Čuvaćemo blago što je ostavio..

Utihnuli zvuci, zlatne harmonike,
Došli svome kraju, kao pjesma ova.
Al' slušaće svoju sevdalinku,
Iz dženneta, duša Omerova!