JOŠ MALO BOSNE

BOSANSKA KUĆA

(Posvećeno kući Džumhura,
posljednjoj kući starobosanskog tipa
gradnje u Bos. Gradišci)

Obuzeta nekom brigom svojom,
Prođoh danas, gradiškom čaršijom.
Ne znam zašto, ali pogled skrenuh,
I zastadoh, trgoh se, i prenuh.

Htjedoh dalje, ali noge neće,
Nevidljivo stezalo ih uže.
Glas davnine odnekud šapuće,
Žudne oči po prošlosti kruže.

Bijela kuća na četiri vode,
Čujem škripu starih basamaka.
Plač jetima što se ovdje rode,
Iz majčinog dopire naramka.

Ispred kuće, bor za nebo svez“o.
Vidim ima, dosta suhih grana.
Ko li mu je žive rane vez“o,
Za deverli i krvavih dana?

Iza kuće rodila jabuka,
Od roda je grane savinula.
Ali nema nemirnog dječaka,
Niti majke koja je brinula.

„Ne penji se, Muhammede sine,
Gluho bilo, možeš upanuti!
Nemoj da se stara majka brine,
Ne bih smjela babu dočekati!“

Šta je život? Samo pijeska šaka,
Što prebrzo kroz prste iscuri!
Gdje li mu je provrjela nafaka,
Svojoj kući kada se ne žuri?!

Kroz otvoren pendžer, zatrepere store,
Gdje hadžija sjedi, na svom minderluku.
Godine mu licem razasule bore,
Dok uživa u svom, posljednjem čibuku.

Ima jednu boljku, što neće da mine,
I očima suznim, u daljinu gledi.
Svog jedinca sina, čeka iz tuđine,
Da još malo uz babu posjedi!

I majka je predugo čekala,
Prebirući tezbih, na staroj sećiji.
Gdje li joj se zemlja otvorila,
Na Musali, ili u Tekiji?

Pitanja mi mnoga se nameću,
Gdje su oni što življaše tuna?
Tužno gledam tu bosansku kuću,
Sada prazna, nekad bila puna!

Učih nešto iz Časnog Kur“ana,
Zadnje Knjige, što je nama dana.
Insan mora svašta da predura,
Kuća i sad stoji, al“ nema Džumhura!

JEDNA JE GRADIŠKA

Na Gradišku magla pala,
Od Hiseta pa do Obrdovca.
I magla je ova stala
U seharu moga srca.

A nekad je sunce milo,
Gradišku na Savi,
Gdje li se to izgubilo,
Prebirem po glavi?

U koferu spomena,
Nosim tebe grade,
Po sjećanju magle nema,
Brojim svoje jade.

U svijetu sam stek' dosta,
Nije da se hvalim,
Al' Gradiške željan osta,
I magla mi njena fali.

Zamirišu lipe tvoje,
Lubenice kriška,
I na Keju mladih dvoje,
Jedna je Gradiška!


NOSTALGIJA

Tuđa zemlja, tuđi ljudi,
Oko mene sve je tuđe.
Kažem srcu, mirno budi,
Ali ono sve je luđe!

Oko mene sve je lijepo,
Vidjeti to ljudi, vrijedi.
Al' je srce na sve slijepo,
Slika Bosne još ne blijedi!

Plavo nebo, plava rijeka,
Ali ovo moje nije!
Mene moja Bosna čeka,
U svom krilu da me grije!

Zalud ovo sunce s neba,
Ispod njega meni zima.
Meni moja Bosna treba,
Tamo uvijek sunca ima!

Imam ovdje kuću svoju,
Mišljah biću svoj na svom.
Jedna više tek na boju,
Zna se gdje je pravi dom!

Kažem svima , dobro mi je,
Ali, maska, samo to je.
Šta se iza toga krije,
Znade samo srce moje!

Nasmijano moje lice,
A u duši tuga vlada.
Bosno, tvoje izbjeglice,
Vrati će se... bar nekada!