ZEMLJO MOJA

UKLETA PJESMA

Na kući su, krov mi obrušili,
A u šumi, stabla porušili.
Mlado hrašće i grabiće tanke,
Proklešću im stope i opanke!

Njive moje korovom zarasle,
U avliji, tuđe krave pasle.
U haremu, gdje su mrtvi naši,
Dušmanski su konji na ispaši.

Al“ ničija do sabaha neće,
Ni njihova ako bude sreće!
Bog će kaznit naše dušmanine,
Kom mač drug je, od mača i gine!

Tuđu pravdu ko god zaniječe,
Ni svoje se nauživat neće!
Sudbe kolo, stalno se okreće,
I sjekira sebi malj odsiječe!

DOŠLO NEKO DOBA HUDO

Došlo neko doba hudo,
Napustih te rodna grudo,
Al“ ne za to što sam htio,
Dušmanin me prisilio!

Uspomene, drage stvari,
Sve ostade u sehari.
Što u kofer nije stalo,
Bolno srce sačuvalo.

Svaku noć me u snu prati,
Otac stari, draga mati,
Po prašnjavoj pustoj cesti,
Da l“ ćemo se ikad sresti?

Mišljah, sve će brzo proći,
I domu ću svome doći,
Svoje njive uzorati,
Roditelje dohraniti.

Al“ vrijeme je prolazilo,
K“o da se od mene krilo,
A godine, samo bljesak,
Iscurile kao pijesak!

Radilo se pa i steklo,
Al“ u duši nešto peklo.
Šta mi vrijedi sve to blago,
Kad izgubih i milo i drago?!

Dani mnogi protekoše,
Licem suze potekoše,
Bosno moja, selo ravno,
Napustio vas sam davno!

Kad su sestru udavali,
Svatove su mnoge zvali,
Al“ rođenog nema brata,
Da je mladu izvede na vrata!

Umrla je stara mati,
A i babo dušu pusti,
Nisu mogli sina zvati
Da ih mrtve u kabure spusti!

Znam da će mi halaliti,
Moj babo i moja mati,
Al“ ja sebi neću moći,
Dok ne sklopim i sam oči!

U srcu mi jedna želja,
Na mezaru roditelja,
Kad dan prijeđe u noć tihu,
Da proučim ja Fatihu.

Vratiću se iz tuđine,
Da me ova tuga mine,
Da obiđem kuću dragu,
I zaplačem na svom kućnom pragu.

Jer znam da nikad neću,
U tuđini naći sreću.
Sve što imam, to mi dosta,
Ali Bosne željan osta!

Došlo neko doba hudo,
Napustih te rodna grudo.
Bog je robu na pomoći,
Opet ću ti,Bosno, doći!

Kada u mom rodnom kraju,
Gonđe ruže procvjetaju,
I dok mjesec zvijezde grli,
Sin tvoj, Bosno, tebi hrli!

STARA KUĆA
(Mojoj rah. majci Hašimi)

Stara kuća u travu zarasla,
U njenoj sam avliji odrasla.
Nas petoro u majke i babe,
Iz avlije viri kroz tarabe.

U avliji dud i šljive rane,
Od roda se polomile grane.
Visok bagrem okićen beharom,
Nadvio se nad starim bunarom.

Pod bagremom bunar ćuti smjerno,
Godinama služio je vjerno,
Nigdje takve vode niti zdenca,
K“o sa našeg bunara studenca.

Po avlije jabuke rasute,
Majka skuplja u dimija skute.
Nikad takve pite ni pekmeza,
Ko što majka na somun namaza.

Bijela kuća a pendžeri mali,
Kraj pendžera jorgovani cvali.
Pokraj kuće zumbuli i lale,
Brale su ih naše ruke male.

Bijela kuća, drvena japija,
A u kući sofra i sećija.
Kraj šporeta bakrena mangala,
Od nane još rahmetli ostala.
Postekija kraj zidnog sahata,
Klanjala je svih pet vakata.

Moje majke nasmijano lice,
Niz leđa joj duge pletenice.
Koji put sam u šali ih vukla,
Al“ me zbog tog nikad nije tukla.
I njen glas mi još uhom odzvanja,
Dok Jasine mrtvima poklanja.

Ali vrijeme učinilo svoje,
Ispred praga još papuče stoje.
Na bašluku samo ime piše,
Umrla je nema majke više!
A ja čuvam još njene dimije,
I bijele kerane šamije
Obučem ih kada Bajram dođe,
Srce Bosni u pohode pođe,
Svojim mrtvim rahmeta predati,
Pa se meni opet tužno vrati!

Onda zlo i naopako bilo,
U Bosni se mojoj zaratilo.
Nas petoro u pustoj tuđini,
Niko nikom nije u blizini.

Jedno od nas nikad doći neće,
Tuđa zemlja, nije bilo sreće!
Tek njegove šćeri i sinovi,
Možda dođu, kad minu ratovi.

Babo stari sada sa mnom živi,
Ohronuo, uz štap hoda krivi.
Loša zdravlja, oslabljena vida,
Ali pogled s pendžera ne skida.

Nešto zove da se vrati kući,
Kad bi mog“o pogled je privući!
Uspomene tu ostale mnoge,
Pješice bi, al“ ne mogu noge.

Kad pogledam u te oči stare,
Kroz njih vidim bosanske behare.
Kad pogledam u te oči mutne,
I srce mi od tuge umukne!

Kuća stara zarasla u travi,
Svaku noć se u snovima javi.
Majka stara, s kantom kraj bunara,
Nad njom bagrem, blistav od behara.
Još mu krošnja i zdrava i gusta,
Kućo stara, ostala si pusta!

Prođe vrijeme, dok dlan o dlan lupi,
Doš“o tuđin kuću da otkupi.
Ali nema blaga ni imanja,
Da otkupi on moja sjećanja!
Ali nema tog zlata ni para,
Na prodaju nije kuća stara!

Ako neko od nas tamo svrati
Utočište toplo će imati.
Tu će uvijek ljubav da ga grije,
Jer ognjište na prodaju nije!

BOSNO MOJA
( Mojim rah. roditeljima)

Bosno moja, u daljini,
Ne čuju se mujezini.
Ni bulbula, ni behara,
Umrla je majka stara.

I babo je umro davno,
Nikla trava, posve ravno.
I nišan se nakrivio,
Šta sam babo doživio!

Al“ još čuvam u sehari,
Babin tezbih, fildžan stari,
Iz kojeg je kahvu pio,
Kad bi petkom uranio.

K“o najveću hamajliju,
Vezen peškir i šamiju,
Na polasku što mi dade,
Od majke mi uspomena,
Živa rana, tek ostade.

Bosno moja, na daleko,
Da l“ još uvijek pjeva neko,
Pjesmu moju, sevdalinku,
Kojom budih svoju Ajku?

Ajko moja, moj sevdahu,
Još se javiš u uzdahu!
Kako živiš, jesi l“ srećna,
Srca moga ljubav vječna!

Bosno moja, od meraka,
Zemljo diva i junaka,
Sanjalice, ljepotice,
Da l“ još prave hurmašice,
I baklave za Bajrame?

Ima l“ halve u akšame,
Ašikluka, kapidžika,
Kraj pendžera dragog lika?



Bosno moja, rajska ptico,
Čitav svijet je tebi kli“co,
Gdje krv siješ, ljiljan nic“o!

Bosno moja, moj šerbetu!
Nije ljepše u džennetu!
Ni čovjeku, ni djetetu,
Ništa draže,
Već da Bosni, „selam“ kaže!

Bosno moja, divna sliko,
U tuđini već sam svik“o.
Ali nema pusta dana,
Da ne čujem ja ezana,

Mujezina iz daljina,
Kako uči:
„Hajd“ na namaz,
Hajd“ na spas!“

Iz kabura majke glas:
„Dođi kući!“
Bosno moja,
Čekaj nas!


PISMO

Evo sjedoh, draga mati,
Da napišem pismo ovo.
Kako mi je, ti ćeš znati,
Kad poljubiš svako slovo.

Evo sjedoh, dragi oče,
Da napišem dv“je tri riječi,
Što sudbina s nama hoće,
To ne može da se spriječi.

Evo sjedoh, brate mili,
Nikako da teret skinem,
Kao kad smo djeca bili,
Ja se i sad za te brinem.

Evo sjedoh, draga seko,
Da napišem da te volim.
Iako smo sad daleko,
Za sreću se tvoju molim.

Evo sjedoh, draga moja,
Sa srca mi kamen skini,
Ne stižu mi pisma tvoja,
Predaješ me zaboravi,
Ili mi se samo čini?

Evo sjedoh, prijatelji,
Da na papir tugu stavim.
Ne mogu se otet želji,
Kako mi je da vam javim.

Evo sjedoh, mili dome,
Da ti o svom pišem jadu.,
U tuđini nemam kome,
Nikog nemem, samo nadu!

Ja sam bez vas, bolan vrlo,
O tome vam sada pišem.
Omča tuge steže grlo,
K“o sam sebi da kidišem!

Velika je zemlja ova,
Al“ je od nje tuga veća!
Gradih kule ja od snova,
Al“ u njima fali sreća!

Ova zemlja nema duše,
Kome selam da nazovem?
K“o karte se snovi ruše,
I sve dublje, dublje tonem!

Ova zemlja, jest bogata,
Al“ je zato srca tvrda.
Dao bi sva njena blaga,
Za kamen sa naših brda!

Velika je i široka,
Al“ u njoj sam samo stranac.
Bosno, zjeno moga oka,
U tebi sam svima znanac!

Ova zemlja, čemerika,
Života mi pola uze.
Zar je sve to bilo vrijedno,
Majko, jedne tvoje suze!?

Dok usamljen ovdje stojim,
Oko suzu jedva krije.
O, kako se samo bojim,
Al“ nada me jedna grije!

Ako Bog da, na godinu,
Kad naš šljivar izbehara,
Zagrliću tebe stara,
Oca, sestru i rodbinu.

Kad dobiješ ovo pismo,
Ne daj suzi da zablista.
Znam, zajedno sada nismo,
Al“ veže nas ljubav ista.

Zato pišem, dragi moji,
Sestro brate, roditelji,
Do dolaska dane brojim,
Drugo je u Božijoj volji!

Obiđite drgu moju,
Srce njenu ljubav ište,
Pa da živim u spokoju,
Dušu crne slutnje tište.

Pozdravite sve komšije,
I rođake, bliže, dalje,
Sve jarane drage moje,
Srce selam svima šalje!

Ako Bog da zdravlja i nafake,
Eto mene za godinu dana!
Predur“o sam muke svakojake,
Ništa nema tvrđe od insana!

Selamite našu Bosnu dragu,
Našu Bosnu i Hercegovinu,
Kad pokleknem, vraćaju mi snagu,
I uskoro, nadajte se sinu!