DA JE MENI...

DA JE MENI
(Mojim rah. roditeljima)

Da je meni, daje meni, što je nekad bilo.
Igralo se, pjevalo se, a i sijelilo.
Da je meni, da je meni, što je nekad bilo,
Možda bi me, možda bi me, malo podmladilo!

Da je meni zahvatiti vode sa bunara,
I vratit“ se makar malo u vremena stara.
I da mogu popit“ kahvu u dudovu hladu,
Al“ godine puste lete, kao da ih kradu!

Da je meni opet sjesti, pod jabuku staru,
I prošetat“ kao nekad, po našem šljivaru.
I da mi je zapjevati s vrha basamaka,
Nek“ se ori niz mahale, al“ nema čardaka!

Da je meni kraj pendžera sjesti zaplakati,
I još samo jednom, budna sabah dočekati.
Da je meni da raspletem pletenice guste,
Da je meni, da je meni, al“ mi želje puste!

Da je meni, da je meni, opet u halvate,
I sa tobom divaniti u kasne sahate.
Postekiju, da je meni, napod prostrijeti,
Da je meni, da je meni, tevbe donijeti!

Da je meni, da je meni, sofra i sećije,
Kraj sećije poredane drvene skemlije,
I na sofri, i na sofri, bakrene sahane,
U sahane čorbe i tarhne, halve, pite, dolme i sogane!

Da je meni, da je meni, đugume, maštrafe,
Da ih složim kao nekad po zidu na rafe.
I da čujem zveket stare halke sa kapije,
Kad se vraćaš, kad se vraćaš, kući sa jacije.

Da je meni, da je meni, sjesti kraj mangale,
U akšame kad džamije kandilje popale.
Sa evladom svojim,da je, iftar dočekati,
Prošlo vrijeme, mogu ga se još samo sjećati!

Da je meni, daje meni, da otvorim stare,
Od oraha rezbarene, u sobi sehare,
Gdje vezene leže bošče, jagluci, peškiri,
Napaćena duša moja da se malo smiri.

Da je meni, da je meni, šilta, minderluke,
Da umorno tijelo spustim na mehke dušeke.
I da mi je kićan fesić, svilene dimije,
Da je meni, da je meni, čega više nije!

Da je meni, da je meni, da vratim te dane,
Te adete, običaje i stare zemane.
Da je meni, da je meni, što je nekad bilo,
Prošlo vrijeme kada bi se na tren povratilo.

Al“ životno kolo stalno, naprijed se kreće,
Što je bilo, što je bilo, vratiti se neće!
Od šta vakat, od šta vakat, od onog i vrijeme,
A vrijeme je, a vrijeme je, pregazilo mene!

BOSNA U SRCU

Moja Bosna, jeste zemlja mala,
Na kartu je jedva stala,
Al“ u mom je srcu ucrtana,
Slova su joj krvlju ispisana!

Bosnu krase brda i ravnice,
Mirne rijeke, jezera, brzice.
Zlatnim žitom zasijane njive,
Plemeniti ljudi ovdje žive.

Tu se obraz čuva od davnina,
Adet iš“o od oca na sina.
Na ognjištu svojih pradjedova,
Gori plamen njihovih sinova.

Nikada se ugasiti neće!
Iz pepela izniknuće cvijeće.
Gdje je sjeme dobro zaorano,
Dobar urod može biti samo!

Moja Bosno, zemljo nevelika,
Bosancu si i ponos i dika!
Mogu reći Bogu i ljudima,
Tvoja slika u mojim grudima!

Ma mogu mi i dušu uzeti,
Grane sjeći, stablo okresati!
Ma mogu me mrziti i kleti,
Al“ korijene neće isčupati!

Srce ima, zna svaki Bosanac,
Uvijek isti, određeni pravac.
Srca puti uvijek Bosni vode,
I vrate ga, ma kuda da ode!

Jer Bosanci svi uz Bosnu stoje,
Za Bosance, sveto mjesto to je!
Ne trebaju putokaz ni karte,
Bosanci se svojoj Bosni vrate!

Moja Bosno, jesi zemlja mala,
Al“ gazije ti si mnoge dala!
U mom srcu tvoje ime piše,
Proklet onaj koji ga izbriše!

JOŠ JEDNA O BOSNI

Možda ti i nije stalo,
Al“ ja ipak želim reći,
O Bosni bih, opet malo,
Da napišem toplih riječi!

Procurila opet pjesma,
Ni naslov joj ne znam dati,
Moja duša, izvor, česma,
Ime će joj pravo znati!

Kad pomislim, nema više,
Stranica je svaka puna,
Bosna opet inspiriše,
Oglasi se kao struna!

Šta da radim zemljo moja,
Kad te tako volim silno,
U srcu mi klica tvoja,
Pa ti pjevam ja umilno!

Pružila si žile svoje,
U ljudima ploda dala,
Okusili slasti tvoje,
Zbog toga ti, Bosno, hvala!

Zemljo, koju razumijem,
I damar ti svaki znam,
Pjevaću ti dok umijem,
Lijepu pjesmu da ti dam!

Zanosna k“o prva ljubav,
Vesela k“o dječiji smijeh,
K“o poljubac prvi, ubav,
Taj skriveni, prvi grijeh!

Kad noć tamna danak smijeni,
I kad nagne ka sabahu,
Zamirišeš tad u meni,
I nabujaš u uzdahu!

Kao rijeka iz korita,
Razliješ se na sve strane,
Topla suza što je skrita,
Od od radosti tada kane!

I kad nemir me oblada,
Duša pusta spasa traži,
Ne daš grijehu da ovlada,
Nemire mi moje blažiš!

Zemlja , majka, sestra, druga,
Neprolazna, vječna, besmrtnica!
Nek“ ti nikad bol i tuga,
Ne ugase osmijeh s lica!

Od početka do nestanka,
Samo jedna nit je tanka.
Tako je i druge nema!
Samo ti si bezvremena,
I trajećeš bez prestanka!

Šta još mogu da ti rečem,
Kad ti ništa nije ravno!
Kroz vene mi moje tečeš,
Ja te volim jednostavno!

Što da smišljam riječi rime,
Moj zambače, nježni, rosni,
Kakvo pjesmi dati ime,
Neka ovo bude samo,
Još jedna o Bosni!

JEDNOM RIJEKA BORNA BILA

Jednom rijeka Borna bila,
Tiha, krotka, nevelika.
Doš'o vakat, presušila,
Al' ostala njena slika.

Ljepših rijeka ima mnogo,
Ali meni malo znače,
Jer djetinjstvo bosonogo,
A i mladost, kraj nje začeh.

Stoput sam je ljeti pregazio,
Do koljena, tek mi voda bila,
S proljeća se ribe nalovio,
S bujicama što je nanosila.

A kad zimi vode joj se slede,
Vragolije pravio sam mnoge,
Do Gradiške, igra me odvede,
Kada uzmem kajke i sličuge.

Zaranjao u virove njene,
Da izmamim uzdah djevojački,
Sad izronim samo uspomene,
Dok prelazim niz most dubravački.

Umivala ćuprije je svoje,
Dok se Savi kretala sa žurom,
Još i sad, u meni, tu, postoje,
I tuguju za Karlom i Bunom.

Još se sjećam, negdje u Liskovcu,
Blizu one Ćordine ćuprije,
Ljubio sam čednu djevojčicu,
Koja nikad ljubila se nije.

Rijeko Borno, izdala nas nisi,
Zgazili smo nedozrelo žito,
Našu tajnu sačuvala ti si,
Zakopala u svoje korito.

Onda, jednom, rad' nečije volje,
Tvoje vode, drugom toku dali.
Opustjelo, Perino je polje,
Zelane ti oči iskopali.

Ne dadoše Savi da te ljubi,
Htjedoše te sasvim pokopati,
Sve dok ima naših dobrih ljudi,
Zaboravu, neće te predati..

A ima nas, vala, širom svijeta,
Što valove tvoje poniješe.
Kraj obale mak koji cvjeta,
I sada mi nekad zamiriše.

Jer pečat si mom djetinjstvu dala,
Borno moja, ti nisi presahla!
Još obale duše moje,
Zapljuskuju vode tvoje!

MANGALA

Sjetim se često, te stare kuće,
Tople sobice, skromne i male,
Zamamnog mirisa kahve vruće,
Što se puši sa mangale.

Grije, svjetluca, iskri se, žiška,
Bakrena mangala puna žara,
Ibrik i uvijek po fildžan viška,
Dim vel“ke trave, što izgara.

Majka bi uvijek s Bismillom sjela,
Prvo se kahva babi sipa,
Treperila njena šamija bijela,
K“o s trešnje behar kad se prosipa.

A babo s cigarom, skrštenih nogu,
Stidljivo, prilazi mu nevjestica,
Ja još uvijek oćutit mogu,
Toplinu žara iz mašica.

A on polahko cigaru pali,
Očima miluje majku i djecu,
Mi u ćošku, onako mali,
I blagosilja nevjesticu.

Ona bi potom ukraj sjela,
U pod uprla stidljivi pogled.
Možda je i ona kahvu htjela,
Ali pred svekrom, nije red!

Tek kada babo u dućan ode,
Majka joj rukom znak da:
„Pristavi, šćeri, još malo vode,
Da i ti popiješ fildžan, dva!“

A ona poskoči, veselo, žustro,
Prospe se kose miris blag.
Svjetlije nekako postane jutro,
Kad ostavi svoj mirisni trag.

Mangala kao da na nju čeka,
Treperi, sjaji, iskri se, žiška,
Čuva toplinu kahve i mlijeka,
I za nju onaj fildžan viška.

BARDAK I TESTIJA

Sjećanja me razdiru i lome,
U pamćenju, samo krhotine.
Plakala bih, ali nemam kome,
Prašina im prekrila i ime.

...Svakog jutra, žurila Šemsija,
Do izvora da vode zahvati.
U rukama, bardak i testija,
Žarko sunce, ruke joj pozlati!

Vodu nosi, da se vodom hladi,
Abdesti se, da je žedna pije.
Znali su to i stari i mladi,
Nema vode, do li iz testije!

Od života, kolo se okreće,
Ni grnčarski točkovi ne cvile.
Stari vakat vratiti se neće,
Godine su svoje učinile!

Presahnuo izvor iznad sela,
Preselila hanuma Šemsija,
Ništa nije kako bih ja htjela,
Razbili se bardak i testija!...

Sjećanja me razdiru i lome,
U pamćenju, samo krhotine.
Ovo pišem, sama ne znam kome,
Bar da im se ne zaturi ime.

ČESTITKA

Svim Muslimanima,posjetiteljima ovog bloga, sretnu i berićetnu Novu,1431.h.g.!

ČOVJEČE

Dati su ti riječ i djelo, o čovječe!
Ali od riječi, dobro djelo je preče!
I imaš cilj i posljedice,al“ tako mi Dina,
Posljedica je preča od trenutačnog čina!

Neučinjeni poslovi mogu se uraditi,
Ali ono što je učinjeno, ne može se povratiti!
Propovjednik budi među ljudima,
Ali svojim djelima, a ne riječima!

I ne budi spor u njihovim izvršenjima,
Sporost je pohvaljena u izvršenju posla svakog,
Osim u izvršenju djela dobrog!
Ne ogleda se dobro u lijepim riječima
Nego u pohvalnim i lijepim djelima!

Jer pohvalna djela su poput odapetih strijela,
Što ih više ka cilju uputiš,
Veće su ti šanse da cilj pogodiš!
Za pravdu se bori i istinu ljubi,
Ko se protiv istine bori, na kraju izgubi!

I gdje god znanje nađeš, uzmi ga,
Jer ono je izgubljena stvar svakog vjernika!
Ni jedan prijatelj od znanja bolji ti nije
I od najveće riznice, veće bogatstvo krije!

I sve dok znanje čuvaš uz sebe,
I ono će od iskušenja čuvati tebe!
A čuvaj se društva i pohvale neznalice
Uzdaj se u Allaha i sebe,
To su ti ka savršenstvu stepenice!

Jedno pravo djelo na vagi teže biće,
Od hiljadu i jedne prazne priče!
Jer dati su ti riječ, i djelo, o čovječe!
A od riječi ,djelo je preče!
I nema nagrade za onoga insana,
Kome dobro ne bude od zla brana!

JOŠ MALO BOSNE

BOSANSKA KUĆA

(Posvećeno kući Džumhura,
posljednjoj kući starobosanskog tipa
gradnje u Bos. Gradišci)

Obuzeta nekom brigom svojom,
Prođoh danas, gradiškom čaršijom.
Ne znam zašto, ali pogled skrenuh,
I zastadoh, trgoh se, i prenuh.

Htjedoh dalje, ali noge neće,
Nevidljivo stezalo ih uže.
Glas davnine odnekud šapuće,
Žudne oči po prošlosti kruže.

Bijela kuća na četiri vode,
Čujem škripu starih basamaka.
Plač jetima što se ovdje rode,
Iz majčinog dopire naramka.

Ispred kuće, bor za nebo svez“o.
Vidim ima, dosta suhih grana.
Ko li mu je žive rane vez“o,
Za deverli i krvavih dana?

Iza kuće rodila jabuka,
Od roda je grane savinula.
Ali nema nemirnog dječaka,
Niti majke koja je brinula.

„Ne penji se, Muhammede sine,
Gluho bilo, možeš upanuti!
Nemoj da se stara majka brine,
Ne bih smjela babu dočekati!“

Šta je život? Samo pijeska šaka,
Što prebrzo kroz prste iscuri!
Gdje li mu je provrjela nafaka,
Svojoj kući kada se ne žuri?!

Kroz otvoren pendžer, zatrepere store,
Gdje hadžija sjedi, na svom minderluku.
Godine mu licem razasule bore,
Dok uživa u svom, posljednjem čibuku.

Ima jednu boljku, što neće da mine,
I očima suznim, u daljinu gledi.
Svog jedinca sina, čeka iz tuđine,
Da još malo uz babu posjedi!

I majka je predugo čekala,
Prebirući tezbih, na staroj sećiji.
Gdje li joj se zemlja otvorila,
Na Musali, ili u Tekiji?

Pitanja mi mnoga se nameću,
Gdje su oni što življaše tuna?
Tužno gledam tu bosansku kuću,
Sada prazna, nekad bila puna!

Učih nešto iz Časnog Kur“ana,
Zadnje Knjige, što je nama dana.
Insan mora svašta da predura,
Kuća i sad stoji, al“ nema Džumhura!

JEDNA JE GRADIŠKA

Na Gradišku magla pala,
Od Hiseta pa do Obrdovca.
I magla je ova stala
U seharu moga srca.

A nekad je sunce milo,
Gradišku na Savi,
Gdje li se to izgubilo,
Prebirem po glavi?

U koferu spomena,
Nosim tebe grade,
Po sjećanju magle nema,
Brojim svoje jade.

U svijetu sam stek' dosta,
Nije da se hvalim,
Al' Gradiške željan osta,
I magla mi njena fali.

Zamirišu lipe tvoje,
Lubenice kriška,
I na Keju mladih dvoje,
Jedna je Gradiška!


NOSTALGIJA

Tuđa zemlja, tuđi ljudi,
Oko mene sve je tuđe.
Kažem srcu, mirno budi,
Ali ono sve je luđe!

Oko mene sve je lijepo,
Vidjeti to ljudi, vrijedi.
Al' je srce na sve slijepo,
Slika Bosne još ne blijedi!

Plavo nebo, plava rijeka,
Ali ovo moje nije!
Mene moja Bosna čeka,
U svom krilu da me grije!

Zalud ovo sunce s neba,
Ispod njega meni zima.
Meni moja Bosna treba,
Tamo uvijek sunca ima!

Imam ovdje kuću svoju,
Mišljah biću svoj na svom.
Jedna više tek na boju,
Zna se gdje je pravi dom!

Kažem svima , dobro mi je,
Ali, maska, samo to je.
Šta se iza toga krije,
Znade samo srce moje!

Nasmijano moje lice,
A u duši tuga vlada.
Bosno, tvoje izbjeglice,
Vrati će se... bar nekada!

ZEMLJO MOJA

UKLETA PJESMA

Na kući su, krov mi obrušili,
A u šumi, stabla porušili.
Mlado hrašće i grabiće tanke,
Proklešću im stope i opanke!

Njive moje korovom zarasle,
U avliji, tuđe krave pasle.
U haremu, gdje su mrtvi naši,
Dušmanski su konji na ispaši.

Al“ ničija do sabaha neće,
Ni njihova ako bude sreće!
Bog će kaznit naše dušmanine,
Kom mač drug je, od mača i gine!

Tuđu pravdu ko god zaniječe,
Ni svoje se nauživat neće!
Sudbe kolo, stalno se okreće,
I sjekira sebi malj odsiječe!

DOŠLO NEKO DOBA HUDO

Došlo neko doba hudo,
Napustih te rodna grudo,
Al“ ne za to što sam htio,
Dušmanin me prisilio!

Uspomene, drage stvari,
Sve ostade u sehari.
Što u kofer nije stalo,
Bolno srce sačuvalo.

Svaku noć me u snu prati,
Otac stari, draga mati,
Po prašnjavoj pustoj cesti,
Da l“ ćemo se ikad sresti?

Mišljah, sve će brzo proći,
I domu ću svome doći,
Svoje njive uzorati,
Roditelje dohraniti.

Al“ vrijeme je prolazilo,
K“o da se od mene krilo,
A godine, samo bljesak,
Iscurile kao pijesak!

Radilo se pa i steklo,
Al“ u duši nešto peklo.
Šta mi vrijedi sve to blago,
Kad izgubih i milo i drago?!

Dani mnogi protekoše,
Licem suze potekoše,
Bosno moja, selo ravno,
Napustio vas sam davno!

Kad su sestru udavali,
Svatove su mnoge zvali,
Al“ rođenog nema brata,
Da je mladu izvede na vrata!

Umrla je stara mati,
A i babo dušu pusti,
Nisu mogli sina zvati
Da ih mrtve u kabure spusti!

Znam da će mi halaliti,
Moj babo i moja mati,
Al“ ja sebi neću moći,
Dok ne sklopim i sam oči!

U srcu mi jedna želja,
Na mezaru roditelja,
Kad dan prijeđe u noć tihu,
Da proučim ja Fatihu.

Vratiću se iz tuđine,
Da me ova tuga mine,
Da obiđem kuću dragu,
I zaplačem na svom kućnom pragu.

Jer znam da nikad neću,
U tuđini naći sreću.
Sve što imam, to mi dosta,
Ali Bosne željan osta!

Došlo neko doba hudo,
Napustih te rodna grudo.
Bog je robu na pomoći,
Opet ću ti,Bosno, doći!

Kada u mom rodnom kraju,
Gonđe ruže procvjetaju,
I dok mjesec zvijezde grli,
Sin tvoj, Bosno, tebi hrli!

STARA KUĆA
(Mojoj rah. majci Hašimi)

Stara kuća u travu zarasla,
U njenoj sam avliji odrasla.
Nas petoro u majke i babe,
Iz avlije viri kroz tarabe.

U avliji dud i šljive rane,
Od roda se polomile grane.
Visok bagrem okićen beharom,
Nadvio se nad starim bunarom.

Pod bagremom bunar ćuti smjerno,
Godinama služio je vjerno,
Nigdje takve vode niti zdenca,
K“o sa našeg bunara studenca.

Po avlije jabuke rasute,
Majka skuplja u dimija skute.
Nikad takve pite ni pekmeza,
Ko što majka na somun namaza.

Bijela kuća a pendžeri mali,
Kraj pendžera jorgovani cvali.
Pokraj kuće zumbuli i lale,
Brale su ih naše ruke male.

Bijela kuća, drvena japija,
A u kući sofra i sećija.
Kraj šporeta bakrena mangala,
Od nane još rahmetli ostala.
Postekija kraj zidnog sahata,
Klanjala je svih pet vakata.

Moje majke nasmijano lice,
Niz leđa joj duge pletenice.
Koji put sam u šali ih vukla,
Al“ me zbog tog nikad nije tukla.
I njen glas mi još uhom odzvanja,
Dok Jasine mrtvima poklanja.

Ali vrijeme učinilo svoje,
Ispred praga još papuče stoje.
Na bašluku samo ime piše,
Umrla je nema majke više!
A ja čuvam još njene dimije,
I bijele kerane šamije
Obučem ih kada Bajram dođe,
Srce Bosni u pohode pođe,
Svojim mrtvim rahmeta predati,
Pa se meni opet tužno vrati!

Onda zlo i naopako bilo,
U Bosni se mojoj zaratilo.
Nas petoro u pustoj tuđini,
Niko nikom nije u blizini.

Jedno od nas nikad doći neće,
Tuđa zemlja, nije bilo sreće!
Tek njegove šćeri i sinovi,
Možda dođu, kad minu ratovi.

Babo stari sada sa mnom živi,
Ohronuo, uz štap hoda krivi.
Loša zdravlja, oslabljena vida,
Ali pogled s pendžera ne skida.

Nešto zove da se vrati kući,
Kad bi mog“o pogled je privući!
Uspomene tu ostale mnoge,
Pješice bi, al“ ne mogu noge.

Kad pogledam u te oči stare,
Kroz njih vidim bosanske behare.
Kad pogledam u te oči mutne,
I srce mi od tuge umukne!

Kuća stara zarasla u travi,
Svaku noć se u snovima javi.
Majka stara, s kantom kraj bunara,
Nad njom bagrem, blistav od behara.
Još mu krošnja i zdrava i gusta,
Kućo stara, ostala si pusta!

Prođe vrijeme, dok dlan o dlan lupi,
Doš“o tuđin kuću da otkupi.
Ali nema blaga ni imanja,
Da otkupi on moja sjećanja!
Ali nema tog zlata ni para,
Na prodaju nije kuća stara!

Ako neko od nas tamo svrati
Utočište toplo će imati.
Tu će uvijek ljubav da ga grije,
Jer ognjište na prodaju nije!

BOSNO MOJA
( Mojim rah. roditeljima)

Bosno moja, u daljini,
Ne čuju se mujezini.
Ni bulbula, ni behara,
Umrla je majka stara.

I babo je umro davno,
Nikla trava, posve ravno.
I nišan se nakrivio,
Šta sam babo doživio!

Al“ još čuvam u sehari,
Babin tezbih, fildžan stari,
Iz kojeg je kahvu pio,
Kad bi petkom uranio.

K“o najveću hamajliju,
Vezen peškir i šamiju,
Na polasku što mi dade,
Od majke mi uspomena,
Živa rana, tek ostade.

Bosno moja, na daleko,
Da l“ još uvijek pjeva neko,
Pjesmu moju, sevdalinku,
Kojom budih svoju Ajku?

Ajko moja, moj sevdahu,
Još se javiš u uzdahu!
Kako živiš, jesi l“ srećna,
Srca moga ljubav vječna!

Bosno moja, od meraka,
Zemljo diva i junaka,
Sanjalice, ljepotice,
Da l“ još prave hurmašice,
I baklave za Bajrame?

Ima l“ halve u akšame,
Ašikluka, kapidžika,
Kraj pendžera dragog lika?



Bosno moja, rajska ptico,
Čitav svijet je tebi kli“co,
Gdje krv siješ, ljiljan nic“o!

Bosno moja, moj šerbetu!
Nije ljepše u džennetu!
Ni čovjeku, ni djetetu,
Ništa draže,
Već da Bosni, „selam“ kaže!

Bosno moja, divna sliko,
U tuđini već sam svik“o.
Ali nema pusta dana,
Da ne čujem ja ezana,

Mujezina iz daljina,
Kako uči:
„Hajd“ na namaz,
Hajd“ na spas!“

Iz kabura majke glas:
„Dođi kući!“
Bosno moja,
Čekaj nas!


PISMO

Evo sjedoh, draga mati,
Da napišem pismo ovo.
Kako mi je, ti ćeš znati,
Kad poljubiš svako slovo.

Evo sjedoh, dragi oče,
Da napišem dv“je tri riječi,
Što sudbina s nama hoće,
To ne može da se spriječi.

Evo sjedoh, brate mili,
Nikako da teret skinem,
Kao kad smo djeca bili,
Ja se i sad za te brinem.

Evo sjedoh, draga seko,
Da napišem da te volim.
Iako smo sad daleko,
Za sreću se tvoju molim.

Evo sjedoh, draga moja,
Sa srca mi kamen skini,
Ne stižu mi pisma tvoja,
Predaješ me zaboravi,
Ili mi se samo čini?

Evo sjedoh, prijatelji,
Da na papir tugu stavim.
Ne mogu se otet želji,
Kako mi je da vam javim.

Evo sjedoh, mili dome,
Da ti o svom pišem jadu.,
U tuđini nemam kome,
Nikog nemem, samo nadu!

Ja sam bez vas, bolan vrlo,
O tome vam sada pišem.
Omča tuge steže grlo,
K“o sam sebi da kidišem!

Velika je zemlja ova,
Al“ je od nje tuga veća!
Gradih kule ja od snova,
Al“ u njima fali sreća!

Ova zemlja nema duše,
Kome selam da nazovem?
K“o karte se snovi ruše,
I sve dublje, dublje tonem!

Ova zemlja, jest bogata,
Al“ je zato srca tvrda.
Dao bi sva njena blaga,
Za kamen sa naših brda!

Velika je i široka,
Al“ u njoj sam samo stranac.
Bosno, zjeno moga oka,
U tebi sam svima znanac!

Ova zemlja, čemerika,
Života mi pola uze.
Zar je sve to bilo vrijedno,
Majko, jedne tvoje suze!?

Dok usamljen ovdje stojim,
Oko suzu jedva krije.
O, kako se samo bojim,
Al“ nada me jedna grije!

Ako Bog da, na godinu,
Kad naš šljivar izbehara,
Zagrliću tebe stara,
Oca, sestru i rodbinu.

Kad dobiješ ovo pismo,
Ne daj suzi da zablista.
Znam, zajedno sada nismo,
Al“ veže nas ljubav ista.

Zato pišem, dragi moji,
Sestro brate, roditelji,
Do dolaska dane brojim,
Drugo je u Božijoj volji!

Obiđite drgu moju,
Srce njenu ljubav ište,
Pa da živim u spokoju,
Dušu crne slutnje tište.

Pozdravite sve komšije,
I rođake, bliže, dalje,
Sve jarane drage moje,
Srce selam svima šalje!

Ako Bog da zdravlja i nafake,
Eto mene za godinu dana!
Predur“o sam muke svakojake,
Ništa nema tvrđe od insana!

Selamite našu Bosnu dragu,
Našu Bosnu i Hercegovinu,
Kad pokleknem, vraćaju mi snagu,
I uskoro, nadajte se sinu!

SVIM DRŽAVLJANIMA BiH ČESTITKE POVODOM 25. NOVEMBRA-DANA DRŽAVNOSTI BiH

SREĆAN TI ROĐENDAN, DOMOVINO

Volim te, zemljo mojih predaka,
I blago si jedno i jedino,
U srcima kćeri i sinova tvojih.
Sretan ti rođendan, domovino!

Htjedoše mnogi da budeš igračka,
I piun, u rukama njihovim, istovremeno.
Na tuđem reveru, obična značka,
Sretan ti rođendan, domovino!

A srce nema međe ni granice,
I kada voli, voli beskrajno!
Istorije tvoje su krvave stranice,
Sretan ti rođendan, domovino!

I lačaše se tuđini mača,
Ranjavaše tijelo ogoljeno.
Al“ što te više mrze,
Naša ljubav je jača,
Srećan ti rođendan, domovino!

Ni kad si na ivici bila,
Lice ti ne bješe uplašeno,.
Po žeravici živoj gazila,
Srećan ti rođendan, domovino!

Volim te, zemljo predaka mojih,
I nježno, i snažno, i prkosno!
Živiš u srcima kćeri i sinova tvojih,
Srećan ti rođendan, domovino!

POLETJELI NAD BOSNOM ORLOVI

Poletjeli nad Bosnom orlovi,
I krvavi barjak pronijeli.
Bosno moja, ko li mi te kune,
Stalno vodiš ratove i bune!?

Podigle se bure i oluje,
Ali Mujo još Đogata kuje,
Po mjesecu i Danici zvijezdi,
U odbranu svojoj Bosni jezdi!

Proplakala šeher Banjaluka,
Šta učini dušmanska joj ruka!
Pali, ruši, što bošnjačko nađe,
Al“ još plove po vrbasu lađe!

Krvav obruč steže se i stišće,
Sve izdrža junačko nam Bišće.
Odbrani se Cazin i Krajina,
Životom se brani domovina!

I Tuzlu je guja opasala,
A Zenicu tuga poharala.
Podiglo se malo i veliko,
Neće Bosnu pokoriti niko!

Posavina u krvi se guši,
A Bijeljina, rana je na duši!
Srebrenica, srebrom okovana,
Pozlati se toga julskog dana.

Jedanaestog u legendu uđe,
Srušiše je divlje horde tuđe.
Ali slijepci neće to da vide,
Haramim im bosanske šehide!

Sjajna zvijezda nad Saraj“vom sjala,
I nije se ugasiti dala,
Sarajevo i tvoje čaršije,
Kolijevko Bosanske armije

I lijepom, starom, gradu Višegradu,
Pokušaše srce da ukradu.
Al“ sinovi silnog Mehmed-paše,
U odbranu potomstva ustaše!

Daće Bošnjak srce iz njedara,
Ali ne da staroga Mostara!
Ni Konjica, Stoca, Počitelja,
Mezarluka svojih roditelja.

I Travnik mi maglom zamagliše,
Gdje veziri mnogi stolovaše.
Moj Travniče, slavnoga imena,
Još od davnih „konzulskih vremena“!

S gradačačke Bijele kule,
Junačke se pjesme čule.
Pozivao otac sina,
Da se brani domovina!

Iznjedrila jata se zmajeva,
Iz svih naših bosanskih krajeva.
S dušmanima megdan podijeliše,
Herceg-Bosnu srcem odbraniše!

Poletjeli nad Bosnom orlovi,
Slobodarski barjak pronijeli.
Od kad sunce sa neba nas grije,
Bosna nikad predala se nije!

REKLI SU MI...

Rekli su mi:“Neće biti!
Mi ćemo je uništiti!“
Al“ Bosna će sjeme dati,
A sjeme će proklijati,
Iz sjemena cvijeće rasti,
Pa će Bosna opet cvasti!

Rekli su mi:“Ubićemo!
I živo i nerođeno!“
Jer tebi je to suđeno,
Da ruše, da te rane,
Al“ ti jače širiš grane,
Poslije noći, uvijek svane!

Rekli su mi, mrtva da si!
Al“ tvog nura ne ugasi,
Ni vjetrovi, ni oluje,
I sve dok se pjesma čuje,
Sevdalinka, pjesma tiha,
Izrašćeš iz svakog stiha!

Rekli su mi:“Nema roda!
Neće biti tvog naroda!“
Ljuta guja, prisojkinja,
Nije Bosna nerotkinja,
Kitiće se stoljećima,
Sinovima i kćerima!

Rekli su mi da te nema!
Al“ Bosna je inat žena!
Sinove će izroditi,
Mlijekom će ih zaklinjati,
Sinovi će njeni znati,
Majku Bosnu sačuvati!

Rekli su mi:“Izbrisati!
Neće se za Bosnu znati!“
Mogu karte precrtati,
Imenom te drugim zvati,
Ono što u srcu piše,
Nema toga da izbriše!

Rekli su mi:“Otrgnuti!“
Biser đerdan pokidati.
Može biser popadati,
Mi ćemo ga nanizati!
Ono što je u grudima,
To se lahko ne otima!

Tako su mi rekli, gnjide!
Krvi naše nek“ se stide!
Ja im kažem:“To ne ide!“
Mač će na mač udariti,
Gromovi se sudariti,
Nebesa će zadrhtati,

Silnici će miši biti,
U rupe se svoje skriti!
Zasiktaće Bosna, mati,
Krvnici će proplakati,
Slobode se dići stijeg,
Bosna, Bosna, zauvijek!

ZA KLINCE I KLINCEZE POVODOM MEĐUNARODNOG DANA DJEČIJIH PRAVA

PORUKA DJECE SVIJETA

Jedan dječak mali,
Boje čokolade,
Cijelom svijetu priča,
Šta sve djeca rade.

Šta sve djeca rade,
I šta sve mogu,
Odgovor potražite,
Na Afričkom rogu.

„Mi smo možda mali,
Ali nismo sića!“
Poručuju djeca
Iz južnog vrtića.

Iz toplog vrtića
U palminom hladu,
Ova djeca svijetu,
Upućuju nadu.

Jedan dječak kosooki,
Iz Japana piše,
„Ne vodite ratove,
Pravite slatkiše!

Neka se dobrote ,
U svakome nađe,
Dok nam nisu sve
Potonule lađe!“

Na Grenlandu, vječna zima,
Al' topline dosta ima,
Topla srca u Eskima,
Pa ljubavi šalju svima!

Iz daleke zemlje Peru,
Djeca svijetu šalju vjeru!
Iz Sidneja, iz Šangaja,
Vesela se čuje graja,

Poručuju dobra djeca,
Ovoga mjeseca:
„Dosta nam je smrti, grijeha,
Šaljemo vam pregršt smijeha!“

I sa drugih strana svijeta,
Na adrese velikana,
I pisama, i paketa,
Stiže ovih dana!

A iz stare nam Evrope,
Pružile se dječje stope,
Oko cijele Zemlje kruže,
Pozivaju odrasle,
Da se svi pridruže!

Prirediće gozbu, pir.
Glavno jelo, biće mir!
Za predjelo-dobro djelo!
I ljubavi vruće,
Za ljude buduće!

A za desert će se naći,
I bombone i kolači,
Preliveni tolerancijom,
I slobode garancijom!

Šlag na vrhu kao ukras
Za sigurnost sviju nas.
A da bude još i slađe,
Dobrote će da se nađe!

Budete li htjeli piti,
Mi ćemo vas napojiti,
Sa malo likera,
Od dobrih namjera!

Od kojih ne boli glava,
Od kojih se mirno spava,
Od kojih se lijepo sanja,
Jer te savjest ne proganja!

Od kojih se srećan budi,
Otrijeznite glave, ljudi!
Da prekasno ne bude ,
I za djecu, i za ljude!

Jer za sve nas, mjesta ima
Poručuju djeca svijeta:
Potrebna je nama svima,
Zelena planeta!

IMAM PRAVO

Na rođenje imam pravo,
I da živim srećno, zdravo.
Da me vole mama, tata,
I da imam sestru, brata.

Imam pravo na svoj dom,
I da budem svoj na svom.
Imama pravo da se družim,
Prijateljsku ruku pružim.

Imam pravo i na školu,
I pun tanjir na svom stolu.
Niko ne sm“je da me tlači,
Makar bio veći, jači!

Imam pravo na slobodu,
I da služim svome rodu.
Imam pravo da se krećem
I narode druge srećem.

Imam pravo ja na vjeru,
I na pristup kompjuteru,
I slobodno da razmišljam,
Da ideje nove smišljam.

Imam pravo da se smijem,
I ne stidim, i ne krijem,
Imam pravo da odlučim,
Pa i zvijezde da dokučim.

Imam pravo da se igram,
I drugare sam da biram.
Imam pravo da se liječim,
I da zlo u svijetu spriječim.

Imam pravo na privatnost,
Na kulturu i na znanost.
Lijepe knjige da pročitam,
Imam pravo sve da pitam.

Imam pravo na poštenje,
I na čisto okruženje.
Imam pravo na državu,
Imam pravo bit“ u pravu!

Imam pravo na planetu,
I na mir u cijelom svijetu!
Bog je meni život dao,
Ja na ljubav imam pravo!

BOSNA U SRCU

AKO SE PONOVO RODIM

Bože,
Ako se ponovo rodim,
Daj da budem lastavica!
Da kao ta rajska ptica,
Prostranstvom brodim.
Ali, ma kuda svijetom jezdila,
Opet bih se u Bosni gnijezdila!


IMA JEDNA ZEMLJA

Ima negdje, Zemlja jedna,
Plemenita, topla, čedna.
Ima jedna Zemlja snena,
Lijepa, nježna, kao žena!

Tamo gdje se zvijezde roje,
Gdje bulbuli svu noć poje,
Preko mora, okeana,
Ima jedna Zemlja znana.

Gdje snen mjesec nebom brodi,
Jedna Zemlja tu se rodi.
Čestita i čistog lica,
Čuje se u pjesmi ptica.

Biserna je rosa mije,
Iz nje sjajno sunce grije.
Žubori joj ime rijeka,
To je naša kolijevka!

Ima jedna Zemlja, Mati,
Srce će ti svoje dati,
Da ti kuca da te prati,
U nju ćeš se zaklinjati!

Ima jedna rajska bašta,
U kojoj se voli, prašta.
U toj bašti ruža rosna,
Ima jedna Zemlja Bosna!


MOJOM BOSNOM PROSTRTE SERDŽADE

Mojom Bosnom prostrte serdžade,
I ćilimi zlatnom žicom tkani.
Što bosanski neimari grade,
Ne unište vakti ni zemani!

Mojom Bosnom kujundžije kuju,
Belenzuke, niske i đerdane,
Cijelu Bosnu zlatom da opkuju,
Da putniku uzdahe izmame!

Mojom Bosnom behari mirišu,
I čuju se ezani s munara.
Svi Bosanci s njom zajedno dišu,
Za nju ginu bez trunke kahara.

Mojom Bosnom pjevaju sazlije,
I žubore bistri šadrvani.
Primiće te u svoje avlije,
Makar bio i putnik neznani.

Mojom Bosnom vojske prolazile,
Slali na nju silnike, vladare,
Al“ je sile nisu pokorile,
Neće Bosna tuđe gospodare!

Mojom Bosnom svud ljepota zrači,
Ne dam nikom svoje rodne grude!
Što nas tlače, a mi smo sve jači,
Nije ropstvo za bosanske ljude!

Mojom Bosnom prostrte serdžade,
Pa kad dođeš na njene granice,
Ti se sazuj,
Pa bos kreni niz bosanske džade,
Da joj čisto ne ukaljaš lice!


NE DIRAJ

Ne diraj, ni u snu,
Moju Bosnu!
A na Hercegovinu
I ne pomišljaj!
To je moj zavičaj,
I moram ga ostaviti
U amanet,
Svojoj kćerki
I svome sinu!

Ne diraj,
Moje brodove na Savi,
Vrbasm Sanu i Unu,
Ni u snu,
A kamoli na javi!
Ne muti mi,
Bosnu rijeku,
Neretvu, Krivaju i Drinu!
U srcu mome one teku,
I moram ih ostaviti
U amanet,
Svojoj kćerki,
I svome sinu!

Ne dotiči,
Grmeča, ni Kozare,
Maglića, Prenja i Zelengore!
Ne magli mi,
Igman, Vlašić i Jahorinu!
Moram ih ostaviti,
U amanet,
Svojoj kćerki,
I svome sinu!

I ne gazi ,
Korakom teškim,
Moje njive i ravnice,
Moju plodinu!
Moram ih ostaviti
U amanet,
Svojoj kćerki,
I svome sinu!


Ne ruši mi,
Stare mostove,
Moje kule i gradove,
Moju baštinu!
Moram ih ostaviti,
U amanet,
Svojoj kćerki,
I svome sinu!

I zato,
Ne diraj, ni u snu,
Moju Bosnu!
A na Hercegovinu,
I ne pomišljaj!
To je moj zavičaj,
I moram,
Moram ga ostaviti,
U amanet,
Svojoj kćerki,
I svome sinu!


NE PITAJ ME

Ne pitaj me, Ja-Rabbi,
Zašto plačem, šta mi bi!
Ne pitaj me šta mi je,
Samo Bosne da mi je!

Ne pitaj me, kako je,
Malo Bosne eh, da je!
Ne pitaj me, kako si,
Bosni selam prenesi!

Ne pitaj me, zašto si,
Stručak Bosne donesi!
Tu ne vrijede ponosi,
Bolu se ne prkosi!

Nije srce kameno,
Kad se voli iskreno,
I kamen bi proplak“o,
I ja sa njim dakako!

Ne pitaj me, nikada,
Kako življah do sada!
Ne pitaj me, ne muči,
Srce će mi prepući!

Ne pitaj me za suze,
Meni život sve uze!
Ne pitaj me za kuću,
Ako kažem, plakaću!

Ne pitaj me za moje,
Zbog njih srce tuguje!
Ne pitaj me za jade,
Šta u Bosni sad rade!

Ne pitaj me, kuda ću,
Put do Bosne naćiću!
Ne pitaj me kako ću,
Bolnu dušu pitaću!

Ja još pamtim brijegove,
I bosanske snjegove,
I sunce je toplije,
Kad nad Bosnom ugrije!

Ne pitaj me zašto ću,
Ja dugove platiću!
Ne pitaj me od kud ću,
Što sam dužan, vratiću!

A dužan sam previše,
Za sve suše i kiše,
Za sva jutra i rose,
Što iz Bosne ponese!

Ne pitaj me, moram li,
Kad se mjesec pomoli,
Kada srce zaboli,
Kada duša procvili,

Ne pitaj me, smijem li,
Ne pitaj me, krijem li,
Nemam ništa sakriti,
Bosni ću se vratiti!

Ne pitaj me, ne pitaj,
Odgovora ne čekaj!
Duša kao Sahara,
Sva u bolu izgara!

Nije srce pustinja,
U njem“ Bosna još tinja,
Ljubav će ga voditi,
Pa će Bosni hoditi.

Onda možeš pitati,
A ja ću je ljubiti,
Bosnu, moju nevjestu,
Duša biće na mjestu!


MOLITVA ZA ŠEHIDE

Zelen listom gore olistale,
I bijele ruže procvjetele.
Mirisali cvijetni đulistani,
Svakog od njih dovom poselami!

Da bi tebi danas cvijeće cvalo,
Nevinih je za to mnogo palo.
Ne mirišu to pupoljci mali,
Šehidi su bosanski procvali!

Kad pogledaš u duboku rijeku,
Ugledaćeš u njoj dušu neku.
Mučili je i gladnu i žednu,
I ubili nevinu i čednu.

Kud god hodiš, lahko gazi,
I na njivi, i na stazi,
Gdje živ čovjek i ne sluti,
Mezari su razasuti!

Od svakud ćeš čuti plača,
Iz kamena i iz drača!
Svaki busen ovdje znači,
Kabur žrtve i nejači!

Molitve nam, Bože, primi,
Mole majke i jetimi.
Braća, sestre, žene njine,
Allhovo zovu ime!

I kad moliš, spusti glas!
U saburu, leži spas!
Gdje god tvoja suza kane,
Nečije ćeš dirnut“ rane!

A Bog Vječni i Jedini,
Duše s tijelom kad sjedini,
Na sudnjemu tom sahatu,
Dželat s omčom će na vratu,

A džennetske sve kapije,
Za šehide i gazije,
Biće širom otvorene,
Naše dove uslišene!

Ne pozivam na osvetu,
Al“ želim da kažem svijetu:
„Sa očiju povez skini,
Bosna pati u tišini!“

Bosna mrtve oplakuje,
Ali kletva se ne čuje!
Naše majke i hanume,
Svaka moli, a ne kune!

Dižem ruke da svi vide,
I molim se za šehide!
A na kraju ovog stiha,
Svi recite:“El-Fatiha!“

PJESME ZA DJECU

ALI-BABA

Kad bih bio Ali-Baba
S čet“ers“ hajduka,
Onda u mom životu
Ne bi bilo muka!

Imao bih pećinu,
Punu raznog blaga,
Sezame, otvori se,
Pećinice draga!

Bilo bi tu svačega,
Pušaka, pištolja,
Mnogo sjajnih klikera,
I praćka po koja.

Bilo bi tu udica,
Raznih oštrih stvari,
Svega što mi ne daju,
Ti oprezni stari!

Tu bi bilo kamenja
Veličina raznih.
Malo sitnih eksera
I kutija praznih.

Onda nekih šarafa,
Starih odvijača,
Kliješta, čekić, pila,
Dva-tri upaljača.

Naš“o bi se tu i zmaj
Sa vatrom iz usta.
Sezame, otvori se,
Željo moja pusta!

Mogo bih vam o tom pričat“
I dva, i tri dana,
Da me nije prekinula,
Moja draga mama.

Iz sna me je probudila,
Njena topla ruka.
Nesta strašni Ali-Baba
S čet“eres“ hajduka!


CRNI I BIJELI MEDVJED

Jednog dana su se sreli,
Medvjed crni, medvjed bijeli.
Dva medvjeda istog roda,
Jednom od njih fali voda!

Crni medo glavu lupa:
„Čime li se ovaj kupa?
Čime li se samo čisti?
Sapuni nam nisu isti!“

Pa on pita svog rođaka:
„U čemu je rođo, kvaka?!
Što se tako bijeliš, rode?
Koliko li trošiš vode?!“

A bijeli se medo smije:
„Nema tu šta da se krije!
Ja na snijegu sijelim,
Od snijega se bijelim!

Šta ti je tu mogu,
Što se valjaš u brlogu!
Moj rođače crni,
Na snijeg malo svrni!“

A crni se medo strese,
Pa perinu on iznese!
„Ne smeta mi što sam mrk!“
I u topli brlog trk!


ESKIM

Neki vole tropsko voće,
A ja snijeg i hladnoće.
Neki ljeto i japanke,
A ja pse i brze sanke.

Jedni vole žarku klimu,
A ja samo oštru zimu.
Neki more, duge plaže,
A meni su zime draže.

Jedni vole gledat“ sfinge,
A ja losos i haringe.
Drugi vole piramide,
Ali meni to ne ide!

Jedni dugo, dugo uče,
Da naprave tople kuće.
Je ne trebam crijep i ciglu,
Već od snijega pravim iglu.

Neki ližu sladolede,
A ja gledam bijele mede,
I pohađam zimsku školu,
Na Sjevernom polu!

Ne izlažem suncu kožu,
Ne stajem na put moržu.
Dok vi drijemate u stanu,
Ja okolo vozim kanu.

I ako me neko pita,
Volim mast od plavog kita.
Ispred kuće čekam zoru,
Sjajnu auroru!

Samo jedno smeta djeci,
Što noć traje šest mjeseci?.
Predugo je za pidžame,
A vani ih igre mame!

Može l“ neko da navrati,
Pa da tu noć malo skrati?!
Skratili bi, ali čime,
Muči sve Eskime!?


KIŠA PADA NAOPAČKE

Čudile se dvije mačke,
Kiša pada naopačke?!
Umjesto da s neba stiže,
Ona se iz zemlje diže!

Mislile su da sanjaju,
Da ih snovi proganjaju,
Trljale su uši, oči, al“ uzalud!
Kiša se iz zemlje toči!

Upitale jednog miša:
“Što iz zemlje pada kiša?!
Mjao, mjao, mjao, mjao!
Kaži mijo, nama pravo!“

Odgovara miš im smjelo:
„To je ljudskih ruku djelo!
Drage moje mace, cice,
Kiša je iz prskalice!“

NOGE

Imam dvije zdrave noge,
I probleme s njima mnoge!
Čas se kližu, čas zapinju,
Drugim zamku podapinju!

Ponekad su vrlo teške.
Ne žele da idu pješke!
Nekad opet same bježe.
Ne znam kad je s njima teže!

Kad hodaju, kad klecaju,
Kada plešu, kad padaju!
Ispod stola kad se klate,
Il“ fudbalsku loptu mlate!

Niko u njih i ne dirne,
One opet nisu mirne!
Što su dvije, prava sreća!
Šta bih, da postoji treća?!

DVA SVIJETA

Jedna Maja iz mog kraja,
Svega me je uzdrmala,
Al“ nikako da je skontam,
K“o da je sa Marsa pala!

Ja joj šaljem nježno pismo,
Sa potpisom i adresom.
Ona meni piše sitno:
„Javi mi se SMS-om!“

Nudio joj lijepe knjige,
Iz pjesničke ove ruke.
Ona ima druge brige,
Stalno piše te poruke.

Srce tuče, lupa , brza,
Ljubavna mu zvone zvona,
Ali Maju samo trza,
Zvuk mobilnog telefona!

Kad je pitam što u školi,
Stalno kunja, spava, žmiri,
Ona kaže da po svu noć,
U kompjuter neki viri.

Ja je zovem u planinu,
Blijedo joj je lijepo lice.
Ona meni na brzinu:
„Ma, to mi je od igrice!“

Ja bih sa njom da prošetam,
Gradski park je sav u cvijetu.
Ona veli da ne smetam,
Jer surfa po internetu!

U duši mi bura vlada,
Ja i Maja, dva smo svijeta.
Uzalud se srce nada,
Našla ljubav preko CHAT-a!

Ljudi u propast jure.
Ljubav će se ugasiti,
Baterije kad iscure!
Može li se šta spasiti?!

Ima l' neka zgodna cura,
Što još čita, pisma šalje,
Zanima l' je tastatura,
Nek' od mene bježi dalje!


LJUBAV NA ENGLESKOM

Rekoh Saški je po naški,
Kako mi se sviđa vraški!
A Saška se Englez pravi,
Raspali me lenjirom po glavi!

Rekoh Hanki na bosanski:
„Zbog tebe me živci tanki!“
I Hanka se Englez napravila,
Po glavi me muški razvalila!

Rekoh Maji ja na srpski:
„Zbog tebe mi dani mrski!“
Kao da je stigla iz Engleske,
Osjetih težinu njene sveske!

Na hrvatskom tad sam kuš“o.
Reći Elmi „Moja dušo!“
Al“ i ona odglumi Engleza,
Pa mi jednu preko glave „sveza“!

Kažu ljubav, stvar je prava.
Mene od nje boli glava!
Kakva ljubav, to je tuga!
Glava mi je prepuna čvoruga!

Iskuš“o sam sve jezike naše,
Al“ ljubavi ni jedan ne paše!
Nešto mislim dok mi glava gori:
„Možda ljubav engleski govori?!“

I da skratim bruku tu,
Ja im rekoh:“AJ LAV JU!“
Ljubavi je vidim kraj,
Drage moje sad :“GUD BAJ!“

P.S. Još i ovo da vam javim:
Sad se i ja Englez pravim!“

Privremeni oglas koji se koristi za utvrđivanje teme (492bfa68-ae2b-43e9-9e7f-e5d18fd84b81 - 3bfe001a-32de-4114-a6b4-4005b770f6d7)