DUŠA BOŠNJAČKA
Bošnjak ima, to što nema niko,
Dobro srce, dušu plemenitu.
Na devere, svakakve je svik“o,
Braneć“ svoju, Bosnu bremenitu!
Niko nema, kao Bošnjo dušu,
Jednostavnu, iskrenu do boli.
I ma kakvi, zli vjetrovi pušu,
Ona prašta, halali i voli!
Dušu što je u patnji pribrana,
Svevišnjemu, koja sedždu čini,
Što u dobru ostaje ponizna,
Mnogo daje, ne traži da primi!
Dušu koja sabahom se budi,
Sa ezanom koja razgovara,
Nećeš naći to kod drugih ljudi,
Dušu koja u ašku izgara!
Dušu punu brižnosti, topline,
Skromnu, mehku, zdravu, merhametli,
Čvrstu kao bosanske planine,
Što u mraku svojom čehrom svijetli!
Dušu što se sa vjerom napaja,
Ima svijesti za dunjaluk cijeli,
Koja zlo od dobra odvaja,
Dušu koja sa halalom dijeli!
Takve duše na svijetu nema.
Mirišljava , čista i opojna.
Izdržljiva, bistra, prekaljena,
I saburli, smjerna i spokojna!
U skromnosti, zna biti bogata,
I skrušena, ali i prkosna,
I ponizna, a i uzdignuta,
I široka, kao zemlja Bosna!
To je duša što zna da vjeruje,
Što u svemu, dar od Boga vidi.
Što razlike cijeni i poštuje,
Nemoralnog, i sebičnog stidi!
Ma koliko da je ranjavali,
Još brže se ona preporodi.
Nevidljiva, ona svuda živi,
Prije nego što se čovjek rodi!
U molitvi, ona se odmara,
I u postu, pronalazi snagu,
Sevdalinkom, ona se otvara,
Šehadetom, uzdiže ka Bogu!
Ljudski pogled, sagled“o je nije,
Jer joj nigdje ne postoji kraja.
U Bošnjaku, svakome se krije,
Dočeka ga na vratima raja1
Bošnjak ima, to što nema svako,
Od kako je svijeta, dunjaluka!
Tako bilo, i ostaće tako,
Nema duše, kao u Bošnjaka!
KAD BI BOSNA
Kad bi Bosna bila pjesma,
Ja bih sa njom zapjevala.
Pjevala bih svakog dana,
Al“ do kraja nikad ne bi,
Bosna bila opjevana!
Kad bi Bosna česma bila,
Ja bih vodu stalno pila.
I kad žedna ne bih bila,
Opet bih je natočila!
Kad bi Bosna bila rosa,
Ja bih po njoj vazda bosa.
Rosom bih joj lice mila,
Svoju Bosnu podmladila!
Kad bi Bosna biser bila,
Kako bih se nakitila!
Biser đerdan bih nosila,
Dušmanima prkosila.
Kad bi Bosna ptica bila,
Bosno moja, Bosno mila,
Sa tobom bih i bez krila,
Majko, Bosno, poletila!
Kad bi Bosna ruža bila,
Ja bih ružu posadila,
Na srcu bi mome cvala,
Pa bih Bosnu mirisala!
Kad bi Bosna šećer bila,
Studen vodu bih dolila,
Slatki šerbet napravila,
Sa Bosnom se zasladila!
Kad bi Bosna mehlem bila,
Na rane bih nju privila,
Ljute rane da izvidam,
I sihire da poskidam!
Kad bi Bosna čemer bila,
Ja bih opet okusila,
Bosanska bi moja duša,
I njen čemer da okuša!
Kad bi Bosna otrov bila,
I otrov bih taj popila,
Ja bih Bosnu iskapila,
Makar sevap smrti bila!
Al“ Bosna je sve pomalo.
Sve je to u Bosnu stalo.
A najljepše to što ima,
Nalazi se u ljudima!
Moja Bosno, moja vilo,
Kad bi tebi nešto bilo,
Je bez tebe ne bih mogla,
Al“ ipak bih snage smogla,
Ja bih tebi dojezdila,
Bosna bi mi mezar bila!
Na mezaru, zelen trava,
Čuva te od zaborava.
Na mezaru ljiljan cvjeta,
Biće Bosne dok i svijeta!
KAKO MELJE ŽITO BABO MOJ
Decembarsko, maglovito veče,
Naziru se tek krovovi kuća.
Kad , odjednom, pjesma mi poteče,
Razliše se osjećanja vruća.
Zavirih u srca dubine,
I nađoh se u prošlom zemanu,
Dok kroz prozor gledam slike zime,
Svašta padne na pamet insanu!
Prisjetih se starih vodenica,
Hukom huči, potok Jurkovica,
Čujem klopot,kamena i točka,
Jesenovca, Novaka, Cetinca.
Škripe kola žitom natrpana,
Na kolima sa babom sam bila.
Išlo se je svaku heftu dana,
Na Malkoče reda dolazila.
Mlinski točak polahko, ne žuri,
Na potoku dignuta ustava,
Krušno brašno u sanduke curi,
Ah, kakva je to bila meljava!
A pšenica, neka talijanka,
Prisjećanje, prošlosti me vraća,
Maslenica, a jufka potanka,
I pogača, friška, ispod saća.
Dan polahko, kao voda teče,
Sunce sjalo, pa je posustalo,
Iznad Utve spustilo se veče,
Ptice, ljudi, sve je pozaspalo.
Vodenički točak samo škripi,
I moj babo već pomalo žmiri,
Sitno brašno tankim mlazom sipi,
I mirišu pečeni krompiri.
Moj Allahu, kako vrijeme leti!
Niz lice mi klizi suza roj.
Čega se sve isan ne prisjeti,
...Kako melje žito, babo moj!...
SEĆIJA U KUĆI BABE MOG
Mjesto joj je uz pendžer bilo,
Da bi se danju sejrilo,
A noću sijelilo.
I da ništa drugo u sobi nema,
Sećijom bi bila ispunjena.
Sva šarena od veza i tkanja,
Da čovjek sjedne i budan sanja.
Gizdava i nakićena,
Kao iz bogate kuće žena.
U vrhu sobe uz duvar,
Mnogih tajni, nijemi čuvar.
Snova, patnji, tugovanja,
Ljubavi, derta, ašikovanja.
Šapata nježnog, u gluho doba,
Kad svako jednom ljubav proba.
Dok vrijema teče, neosjetno,
Sjedim i čekam da neko drag,
Polahko prijeđe kućni prag,
Tih par koraka neprimjetno,
Do sećije u kući babe mog.
...Kad bi još jednom, dao Bog,
Da se u prošlost na tren vratim,
Da sebe samu bolje shvatim...
ŠILTE MOGA DEDE
Sjedili bi na njemu
U hladu jabuke,
Ili na sećiji,
Oslonjeni na jastuke.
Zatrebalo bi u mutvaku,
U avliji,
Kad dođe ko god stariji,
Da se ugosti.
Ili da mekše bude hasti.
Godine prošle i kose sijede,
Uspomene još ne blijede,
I pamtim, pamtim,
Šilte moga dede...
K“O STRAŠILO ZA PTICE
K“o strašilo za ptice,
Na sred puste njive,
Gdje nikoga nema
Samo boli žive.
K“o strašilo za ptice,
Na sred pusta polja,
Koga život šiba
Kako ga je volja.
Sa slamnatom glavom
I starim šeširom,
Ostavljeno, samo,
Sa svojim nemirom.
K“o strašilo za ptice,
Usred zrela žita,
Za boli njegove,
Niko ga ne pita.
K“o strašilo za ptice,
Na sred polja pusta,
Gdje ne vidiš ništa,
Gdje je magla gusta.
K“o strašilo za ptice,
Sred stvarnosti grube,
Koga samo vjetar
I skitnice ljube.
Jedina toplina,
Sunce što mu sija.
K“o strašilo za ptice,
Osjećam se i ja!
KAD TIŠINA ZVONI
Zlohude slutnje, roje se po glavi.,
U srcu samo neka bolna jeka.
Telefon ćuti, neće da se javi,
Kao što je znao zazvoniti nekad.
K“o vjetar krhko granje,
Život me ruši, obara i lomi.
Ćutim u sebi neko mračno stanje,
Još jedne patnje, Bože me zakloni!
Kao od biljura čaša,
Odjednom, sve se slomi.
Da li to gasne zvijezda naša?
Dan kao suze, duge sate roni.
Telefon ćuti, a tišina zvoni!
NIJE ŽIVOT
Nije život voda, pjesma,
Da se pjeva, da se pije!
Život, to je čudna česma
Što med a i čemer lije.
Nije život san ni bajka,
Roman, neki lijepi film.
Maćeha je to i majka,
Nositi se moraš s njim!
Nije život povjetarac,
Rashladi pa brzo stane.
Život zna i bura biti,
Polomiti mnoge grane!
Na raskršću čovjek stane,
A život ga šiba, bije.
Čeka neke bolje dane,
Čeka da mu sunce grane!
Jer ma kakve bile tame,
Jer ma kakve bile kiše,
Naposljetku svima svane ,
Nade ima dok se diše!
