petak, 31. prosinca 2010.


Dragi prijatelji!
Dobro došli u moju malu pjesničku radionicu!Ovdje se možete upoznati sa mojim radovima- pjesmama i pričama za djecu i odrasle.Nadam se da ćete uživati u čitanju i pozvati svoje prijatelje i poznanike da pogledaju ovaj blog.
Hvala na posjeti!
Vaša Suada

četvrtak, 26. kolovoza 2010.

POEZIJOM O BEDRU

PRIČAO MI BABO MOJ

Pričao mi babo moj,
A ja slušah iz majčinog krila,
O čuvenoj bitci toj,
Nekoć, davno, na Bedru je bila.

...Noć zvjezdana,blaga, vedra,
Spustila se iznad Bedra.
Muhadžiri, Ensarije,
Za Islam se bitka bije.

Pijesak, kamen, zemlja pusta.
Slaba tijela, žedna usta.
Nema vode, nema vrela,
Da okrijepi krhka tijela.

Ali Allah milost dade,
Sa nebesa kiša pade.
Allahova volja bila,
Slaba tijela osnažila.

Allah spusti sanak lahki,
Usnio je borac svaki,
A poslanik Muhammed,
Klanja, čini ibadet.

„Moj Allahu Uzvišeni,
Obeć“o si pomoć meni!
Osnaži nas, ojačaj,
Pomozi nam, olakšaj!

Obeć“o si pomoć dati,
Znam da ćeš se odazvati!
Ako sutra izginemo,
Ko će Tebe spominjati?!“

Noć minula, svanu dan,
Sedamnaesti ramazan.
Sunce žeže, pijesak vri,
Jedan borac na njih tri!

Poče bitka što se pamti,
Stenje zemlja, nebo plamti!
A meleka hiljadu,
Pomažu Muhammedu!

Nad pustinjom zvone krici,
Ebu Džehl i mušrici,
Kao snoplje popadaše,
Pijesak krvcu upijaše.

Tri na jednog, tri na jednog,
Vjernim snagu, dade Bog!
Nevjernim u srca strah,
Ulio je tad Allah!

Završi se strašna bitka.
Leže tijela bezbožnika.
Resul ispred čete stao,
Nur božanski, na njeg“ pao!

Bljesnu sunce nad Medinom.
Sedždu čine svi, Jedinom.
Sjaje srca k“o biseri,
A vihore se tekbiri.

„Allahu- ekber, Svemogući!“
Svako srce tekbir uči,
I od tad ne prestaje,
Islam raste, cvjeta, traje!

...Pričao mo babo moj,
O čuvenoj bitci toj,
A i ja ću sinu svom,
Islam je u srcu mom!

ponedjeljak, 9. kolovoza 2010.

MIRIS RAMAZANA

RADUJTE SE MUSLIMANI

Radujte se Muslimani,
Ramazanski došli dani!
K“o najdražem, bliskom gostu,
Radujte se uvijek postu!

Ramazanski divni dani,
Svjetlom vjere obasjani!
Ramazanske blage noći,
Svjetlost i za slijepe oči,
Pune vjere, pune nura,
Od iftara, do sehura!

Ramazanski post nam lijepi,
Dušu snaži, tijelo krijepi.
Nema roba, čeljadeta,
Da ne čini ibadeta!

Kad munare kandilje popale,
Mirom mire, bosanske mahale.
Majka, babo, djeca, nena, dedo stari,
Za sofrom se zajedno iftari!

A kad iftar sa hairom prođe,
Sve s radošću u džamiju pođe,
Sa radošću krene u džamiju,
Da s džematom klanja teraviju!
Dobro pamtim što mi babo kaza:
„Ne propuštaj teravih namaza!“

Uz ramazan, mjesec lijepi,
Ko ne pamti, nek“ se sjeti,
Prva sura iz Kur“ana,
Uz ramazan, Muhammedu dana!

Bljesnule su vjere iskre,
Kad mu Džibril reče:“Ikre!“
Prvu suru on nauči,
I od tad se Kur“an uči!

Radujte se, Muslimani,
Ramazanski došli dani!
Ne postoji ljepših dana,
Od mubarek ramazana!

Nek“ ramazan sve zatekne,
U zdravlju i blagostanju!
Neka radost bol pretekne,
Mrak ustupi mjesto znanju!

Nek“ strahovi svi uminu,
Tegobe i brige veće.
Nek“ rastjera svjetlom tminu,
Sve obasja zrakom sreće!

I primakne nas Onome,
Koji svakom robu svome,
Nudi dobro, nadu, spas,
Islam vjeru, za sve nas!

Sumnje naše nek“ otkloni,
Makar bile, kol“ko trun,
Od zla svakog nas zakloni,
Ramazan Šerif Mubarek Olsun!

Ko god mrzi nek“ zavoli,
Ko je kadar, neka posti,
I svim srcem neka moli,
Da mu Allah grijehe prosti!

Sva su srca od ljepote puna,
Ramazan je svih mjeseci kruna!
Bio starac, čovjek, žena, maksum,
Svima želim:
RAMAZAN ŠERIF MUBAREK OLSUN!

SUADA MALKOČ-KOVAČEVIĆ

nedjelja, 11. srpnja 2010.

DA SE NE ZABORAVI!!!

SREBRENICA

Tetura krvava, bezglava četa.
Ljeto je, godina devedeset peta.
Jedanaesti je. Juli. I Srebrenica.
I nož u leđa, i žica, žica.

Tišina nijema. Glasa ni krika.
Posrće četa mučenika.
I gladni, i žedni, i goli, i bosi,
I babo nejakog Hamzu nosi.

Krvnici piju, pucaju, prijete,
I loču, kolju, i gibete.
I opet kolju, i opet bodu,
Ubiti nisu mogli slobodu!

Vezani žicom, ruke na leđa,
Preko kamenja, šuma i međa.
I preko brda, i preko trnja,
Crni je dan, a noć još crnja.

I nemam oči, i nemam uši,
Al“ mi je Bosna još u duši.
I muče me, i tuku, i kosti lome,
Bosnu u meni hoće da slome!

Al“ i bez očiju, sve ih vidim !
Svoj sam na svome, ja se ne stidim!
I bez ruku, i bez nogu,
Duša će moja u slobodu!

Pucajte samo, ja se ne bojim!
Ni jednog trenutka, ništa ne dvojim!
Može košena trava pasti,
Ali će nova opet rasti!

Osjećam na licu zvijeri dah,
I ćutim njen od Bosne strah!
I čujem babu kako jeca:
„Griješniče, zar su kriva ti djeca?!“

Sina iz ruku nije dao,
Dok ga je krvnik nejakog klao!
I gleda babo svoga mezimca,
Mrtvoga sina, Hamzu, jedinca!

I plače, plače, bez glasa grca,
A krv po travi kaplje i frca.
Dželat nastavlja bosti, i bosti,
Ni mrtvim im nisu razdvojili kosti!

Pomislih na tren:“Bože im plati!
Za svako zlo, gorim im vrati!
Oprosti, Bože, što ja to velim,
I što krvavu osvetu želim!

I što uperih na nekog prst,
Tražeći samo smrt za smrt!
Čovjek sam samo, Bože moj,
Ispaćen, slabašan, rob sam tvoj!

Bože, oprosti za ove riječi!
Tabut će moj da posvjedoči,
Protiv onih što su me gonili,
K“o zvijeri gladne nasrnuli!“

Može svijet ćutke da gleda,
Ali se istina sakriti ne da!
Kad Srebrenica progovori,
Oči bez sjaja kad otvori,

I zatraži pravu istinu,
O ocu, bratu, suprugu, sinu.
Kad suze majki poteku,
Zašto je čovjek zvijer čovjeku!?

Jer svi smo mi od mesa i krvi,
I svi smo među prvima prvi,
Iz istog nikli korijena,
Samo nam druga imena!

Duša se bolu otima,
Gorak je ukus u ustima.
U srcu tuga, gorčina,
Krvava ti, Bosno, sudbina!

Dok rumen mjesec polahko blijedi,
Nad Potočarima svjetlost lebdi,
Nevinih duša, bijelih ptica,
Da se ne zaboravi SREBRENICA,
SREBRENICA, SREBRENICA...

petak, 5. veljače 2010.

INTERVJU

Intervju sa pjesnikinjom Suadom Kovačević-Malkoč

Intervju pripremio: Senad Rekić

1. 1. Poštovana Suada, možeteli nam ukratko kazati nešto o Vašoj biografiji?

Nema se tu šta posebno kazati. Rođena sam 1957. godine u Dubravama gdje i danas živim. Osnovnu školu sam završila u Dubravama, a Gimnaziju u Bos. Gradišci. Samohrana sam majka dvanaestogodišnjeg sina Aldina. ( Muž preselio 2003. godine ). Ono po čemu se razlikujem od ostalih sugrađana je to što se bavim pisanjem poezije. To je naročito intezivirano u posljednjih desetak godina.

1. 2. Vi ste se mnogima predstavili u pjesničkom izdanju, kakve su impresije?

Ja sam počela pisati vrlo rano, u osnovnoj i srednjoj školi. Bile su to, naravno, mladalačke pjesme, svojstvene tim godinama. Onda me život odveo nekim drugim stazama i pisanje je ostalo po strani. Ali, u proteklih desetak godina, ja sam se ponovo vratila svojoj staroj ljubavi, i od tada koračam stazama poezije. Hvala Bogu, Medžlisu IZ-e Bosanska Gradiška i našim dobrim Bošnjacima u zemlji i dijaspori koji su mi pomogli da ostvarim svoj san. 2008. godine ugledala je svjetlo dana moja prva zbirka poezije '' BOSNA U SRCU ''. Knjiga je naišla na odličan prijem. I sama sam bila iznenađena reakcijom. Knjiga nikoga nije ostavila ravnodušnim. Svaka promocija je bila popraćena sa mnogo emocija, suza, i nije bila rijetkost vidjeti i muškarce da plaču. To je jedna iskrena priča o našoj bošnjačkoj zbilji i svakodnevici, ispričana jezikom žene koja je sve to vidjela, doživjela i proživjela. Naravno, takva reakcija čitalačke publike godi, jer je to pokazatelj da sam uspjela da doprem do srca i duše ljudske, odnosno da sam uspjela u poslu koji radim. Zbog toga sam i sretna i zadovoljna.

1. 3. Koliko pratite književne tokove i šta se najviše čita u Vašoj kući?

Oduvijek sam voljela lijepu pisanu riječ. Tu ljubav prema čitanju i pisanju sam, hvala Bogu, uspjela prenijeti i na sina. Međutim, u ovim teškim vremenima, sve je teže nabaviti dobru knjigu za vlastitu biblioteku. Kad god sam u prilici, kupim knjigu, pa makar na uštrb nečeg drugog. Za mene knjiga ima neprolaznu vrijednost. Volim naše BiH pisce, Sušića, Selimovića, Ibrišimovića, Sidrana...kao i Orhana Pamuka. Ali, najviše od svega volim knjige vjerske i poučne sadržine, a to je na prvom mjestu, Knjiga nad knjigama, Kur'an Časni.

1. 4. Poznato nam je da ste obišli mnogo gradova u Bosni i Hercegovini prilikom promocije Vaše prve knjige '' Bosna u srcu '', kakve uspomene nosite sa tih susreta?

Da, imala sam priliku da promoviram svoju knjigu u mnogim BiH gradovima. Uspomene koje nosim su predivne i nezaboravne. I teško je izdvojiti neke. Da li prvu promociju u Ž.E.O. '' Kewser '' u Sarajevu, onu u gradu piramida, u Kaknju, Tuzli, Bihaću, Živinicama, Bužimu, u haremu prelijepe Hamzi-begove džamije u S. Mostu?...Ipak, promocije u mom gradu, pred mojim rođacima i komšijama, u Bos. Gradišci i Dubravama, imaju neku posebnu 'težinu' i vrijednost, pogotovo što me svojim prisustvom počastio prof. Edhem ef. Čamdžić, muftija banjalučki. Na svim tim promocijama sam upoznala vrlo drage ljude, sklopila mnogo prijateljstva koja još traju.

1. 5. Kako biste okarakterisali svoj pjesnički rad? Koji su Vaši uzori? Šta motivira Vaše umjetničko stvaralaštvo?

Pisanje nije moje zanimanje. To je nešto što dolazi usputno, u hodu... Pišem onda kad osjetim potrebu da nešto kažem, da ukažem na nešto, kad se javi inspiracija. Nemam nekog uzora među pjesnicima, pišem onako kako osjećam u datom trenutku, premda sam bila ugodno iznenađena kad su me neki od promotora poredili sa Aleksom Šantićem, Musom Ćazimom Ćatićem, Abdulahom Sidranom....

1. 6. Šta najviše volite u Bosni i Hercegovini i njenim ljudima?

Kao odgovor na ovo pitanje ja ću ponuditi jedan dio svoje pjesme iz knjige '' BOSNA U SRCU ''. U njoj su svi odgovori.

PITAJU ME

Pitaju me '' Bosna, šta je ''?

Što je volim, šta mi znači?

Neprolaznost koja traje,

Sunce koje neće zaći!

Pitaju me: '' Bosna, gdje je ''

I ima li do nje puta?

Samo slušaj srca želje

Ono nikad ne zaluta.

Pitaju me: Da li cvjeta, I kakav miris to pruža?

Nema Bosne širom svijeta, Ne postoji takva ruža.

1. 7. Koji su Vaši umjetnički planovi, koje još želite ostvariti?

Naravno, sve moje želje su uprte ka jednom cilju – da uspijem objaviti i druge knjige. Ja ne pišem samo patriotske pjesme, već i poeziju za djecu, pjesme vjerske sadržine, priče... Do sada imam napisanih preko 700 pjesama koje čekaju svojih ' pet minuta '.

1. 8. Živimo u vremenu interneta i koliko, po Vama, knjiga ima mjesto u autorskoj prezentaciji?

Internet je postao dio naše svakodnevice i potrebe. Nemam ništa protiv upotrebe interneta, i sama ga koristim, ali nažalost, sve je više onih koji umjesto da posegnu za lijepom knjigom, radije otvore stranice interneta i tamo je 'skinu'. Ja prednost dajem knjizi, i tu nema dvojbe. Knjiga je neprolazna vrijednost i mislim da će ostati i opstati, bez obzira na ovu savremenu tehnologiju.

1. 9. I još nam recite – šta pišete u zadnje vrijeme i kada možemo očekivati objavljivanje nekog novog Vašeg autorskog književnog djela?

Meni inspiracija ne manjka. Uvijek se nađe ponešto što me zaintrigira, potakne na pisanje. Posljednje što sam napisala je pjesma ČOVJEK KAO BOSNA, posvećena legendi sevdaha, rah. Omeru Pobriću. Povod je tužan, ali sve je Božija volja. Što se tiče neke nove knjige, ne mogu vas obradovati. S obzirom na trenutnu situaciju, sumnjam da će biti ove godine.. Materijala ima, ali ne i financijskih sredstava. Nadam se, ako Bog da, da će doći neka bolja vremena i za ljude i za knjige. Vi ćete, naravno, biti prvi informirani o mojim aktivnostima na tom polju. Moram još na kraju da se zahvalim Medžlisu IZ-e Bosanska Gradiška na svesrdnoj pomoći i podršci koju mi je pružao i pruža, i kao pjesniku i kao čovjeku.

1. Poštovana Suada, jedno ogromno hvala što ste svoj pjesnički i domoljubivi rad dali našoj dragoj Bosni i Hercegovini i svim njenim stanovnicima.



Hvala na razgovoru.

četvrtak, 28. siječnja 2010.

IN MEMORIAM OMER POBRIĆ

ČOVJEK KAO BOSNA

U njegovu dušu, stala Bosna cijela,
Al' ne može insan protiv Bož'je moći.
Iza nas, tek ostaju djela,
A čovjek će, i biti i proći!

Rahmetli mi majka, jednom davno reče,
Čovjek samo gost je, na tom dunjaluku,
Život kao rijeka, neumitno teče
Na poslednji put ideš praznih ruku!

U mome je oku suza zablistala,
I nestala, negdje, u bolnom uzdahu,
Nesvršena priča jedna je ostala,
Ostaće mu ime, vječno u sevdahu.

Ne prebiru prsti, crno-bijele dirke,
Kao što su nekad, na toj toploj ruci
Izvijali kajde sjetne sevdalinke.
Harmonike zlatne, umuknuli zvuci.

Huči plaha Bosna, valja mutne vode,
I ne može suzu, da sakrije oko,
Čovjek i legenda, u nepovrat ode,
Žali rodni Tešanj, tuguje Visoko.

Sarajevo nijemo, Banjaluka ćuti,
Nad Mostarom drevnim, spustile se kiše,
Od kahara teškog, i Drina se muti,
Otišao Omer, nije s nama više.

Sevdalikom Bosnu, proslavio svuda,
Plače svaki kamen,za velikim sinom ,
I kad nema puta, on je znao kuda,
I umro sa Bosnom, sevdahom i Dinom!

Otišao Omer, ostavio pjesme,
Ostavio Bosni veliki amanet,
Sevdalinka nikad utihnuti ne sm'je,
Slavu Bosni, sebi vječni rahmet!

A ovaj je život, tek trenutak, znamo,
Insan ne zna vakat, smrtnoga sahata,
U vječni se život, preselio samo,
Džennetska mu otvorena vrata.

Šta reći na kraju, suvišne su riječi.
Uz vjeru i pjesmu, život proživio,
Sve dok Bosne ima, i sevdah će teći,
Čuvaćemo blago što je ostavio..

Utihnuli zvuci, zlatne harmonike,
Došli svome kraju, kao pjesma ova.
Al' slušaće svoju sevdalinku,
Iz dženneta, duša Omerova!

nedjelja, 17. siječnja 2010.

ZA SVAKOG PONEŠTO

DUŠA BOŠNJAČKA

Bošnjak ima, to što nema niko,
Dobro srce, dušu plemenitu.
Na devere, svakakve je svik“o,
Braneć“ svoju, Bosnu bremenitu!

Niko nema, kao Bošnjo dušu,
Jednostavnu, iskrenu do boli.
I ma kakvi, zli vjetrovi pušu,
Ona prašta, halali i voli!

Dušu što je u patnji pribrana,
Svevišnjemu, koja sedždu čini,
Što u dobru ostaje ponizna,
Mnogo daje, ne traži da primi!

Dušu koja sabahom se budi,
Sa ezanom koja razgovara,
Nećeš naći to kod drugih ljudi,
Dušu koja u ašku izgara!

Dušu punu brižnosti, topline,
Skromnu, mehku, zdravu, merhametli,
Čvrstu kao bosanske planine,
Što u mraku svojom čehrom svijetli!

Dušu što se sa vjerom napaja,
Ima svijesti za dunjaluk cijeli,
Koja zlo od dobra odvaja,
Dušu koja sa halalom dijeli!

Takve duše na svijetu nema.
Mirišljava , čista i opojna.
Izdržljiva, bistra, prekaljena,
I saburli, smjerna i spokojna!

U skromnosti, zna biti bogata,
I skrušena, ali i prkosna,
I ponizna, a i uzdignuta,
I široka, kao zemlja Bosna!

To je duša što zna da vjeruje,
Što u svemu, dar od Boga vidi.
Što razlike cijeni i poštuje,
Nemoralnog, i sebičnog stidi!

Ma koliko da je ranjavali,
Još brže se ona preporodi.
Nevidljiva, ona svuda živi,
Prije nego što se čovjek rodi!

U molitvi, ona se odmara,
I u postu, pronalazi snagu,
Sevdalinkom, ona se otvara,
Šehadetom, uzdiže ka Bogu!

Ljudski pogled, sagled“o je nije,
Jer joj nigdje ne postoji kraja.
U Bošnjaku, svakome se krije,
Dočeka ga na vratima raja1

Bošnjak ima, to što nema svako,
Od kako je svijeta, dunjaluka!
Tako bilo, i ostaće tako,
Nema duše, kao u Bošnjaka!

KAD BI BOSNA

Kad bi Bosna bila pjesma,
Ja bih sa njom zapjevala.
Pjevala bih svakog dana,
Al“ do kraja nikad ne bi,
Bosna bila opjevana!

Kad bi Bosna česma bila,
Ja bih vodu stalno pila.
I kad žedna ne bih bila,
Opet bih je natočila!

Kad bi Bosna bila rosa,
Ja bih po njoj vazda bosa.
Rosom bih joj lice mila,
Svoju Bosnu podmladila!

Kad bi Bosna biser bila,
Kako bih se nakitila!
Biser đerdan bih nosila,
Dušmanima prkosila.

Kad bi Bosna ptica bila,
Bosno moja, Bosno mila,
Sa tobom bih i bez krila,
Majko, Bosno, poletila!

Kad bi Bosna ruža bila,
Ja bih ružu posadila,
Na srcu bi mome cvala,
Pa bih Bosnu mirisala!

Kad bi Bosna šećer bila,
Studen vodu bih dolila,
Slatki šerbet napravila,
Sa Bosnom se zasladila!

Kad bi Bosna mehlem bila,
Na rane bih nju privila,
Ljute rane da izvidam,
I sihire da poskidam!

Kad bi Bosna čemer bila,
Ja bih opet okusila,
Bosanska bi moja duša,
I njen čemer da okuša!

Kad bi Bosna otrov bila,
I otrov bih taj popila,
Ja bih Bosnu iskapila,
Makar sevap smrti bila!

Al“ Bosna je sve pomalo.
Sve je to u Bosnu stalo.
A najljepše to što ima,
Nalazi se u ljudima!

Moja Bosno, moja vilo,
Kad bi tebi nešto bilo,
Je bez tebe ne bih mogla,
Al“ ipak bih snage smogla,
Ja bih tebi dojezdila,
Bosna bi mi mezar bila!

Na mezaru, zelen trava,
Čuva te od zaborava.
Na mezaru ljiljan cvjeta,
Biće Bosne dok i svijeta!

KAKO MELJE ŽITO BABO MOJ

Decembarsko, maglovito veče,
Naziru se tek krovovi kuća.
Kad , odjednom, pjesma mi poteče,
Razliše se osjećanja vruća.

Zavirih u srca dubine,
I nađoh se u prošlom zemanu,
Dok kroz prozor gledam slike zime,
Svašta padne na pamet insanu!

Prisjetih se starih vodenica,
Hukom huči, potok Jurkovica,
Čujem klopot,kamena i točka,
Jesenovca, Novaka, Cetinca.

Škripe kola žitom natrpana,
Na kolima sa babom sam bila.
Išlo se je svaku heftu dana,
Na Malkoče reda dolazila.

Mlinski točak polahko, ne žuri,
Na potoku dignuta ustava,
Krušno brašno u sanduke curi,
Ah, kakva je to bila meljava!

A pšenica, neka talijanka,
Prisjećanje, prošlosti me vraća,
Maslenica, a jufka potanka,
I pogača, friška, ispod saća.

Dan polahko, kao voda teče,
Sunce sjalo, pa je posustalo,
Iznad Utve spustilo se veče,
Ptice, ljudi, sve je pozaspalo.

Vodenički točak samo škripi,
I moj babo već pomalo žmiri,
Sitno brašno tankim mlazom sipi,
I mirišu pečeni krompiri.

Moj Allahu, kako vrijeme leti!
Niz lice mi klizi suza roj.
Čega se sve isan ne prisjeti,
...Kako melje žito, babo moj!...

SEĆIJA U KUĆI BABE MOG

Mjesto joj je uz pendžer bilo,
Da bi se danju sejrilo,
A noću sijelilo.
I da ništa drugo u sobi nema,
Sećijom bi bila ispunjena.

Sva šarena od veza i tkanja,
Da čovjek sjedne i budan sanja.
Gizdava i nakićena,
Kao iz bogate kuće žena.

U vrhu sobe uz duvar,
Mnogih tajni, nijemi čuvar.
Snova, patnji, tugovanja,
Ljubavi, derta, ašikovanja.
Šapata nježnog, u gluho doba,
Kad svako jednom ljubav proba.

Dok vrijema teče, neosjetno,
Sjedim i čekam da neko drag,
Polahko prijeđe kućni prag,
Tih par koraka neprimjetno,
Do sećije u kući babe mog.

...Kad bi još jednom, dao Bog,
Da se u prošlost na tren vratim,
Da sebe samu bolje shvatim...

ŠILTE MOGA DEDE

Sjedili bi na njemu
U hladu jabuke,
Ili na sećiji,
Oslonjeni na jastuke.

Zatrebalo bi u mutvaku,
U avliji,
Kad dođe ko god stariji,
Da se ugosti.
Ili da mekše bude hasti.

Godine prošle i kose sijede,
Uspomene još ne blijede,
I pamtim, pamtim,
Šilte moga dede...

K“O STRAŠILO ZA PTICE

K“o strašilo za ptice,
Na sred puste njive,
Gdje nikoga nema
Samo boli žive.

K“o strašilo za ptice,
Na sred pusta polja,
Koga život šiba
Kako ga je volja.

Sa slamnatom glavom
I starim šeširom,
Ostavljeno, samo,
Sa svojim nemirom.

K“o strašilo za ptice,
Usred zrela žita,
Za boli njegove,
Niko ga ne pita.

K“o strašilo za ptice,
Na sred polja pusta,
Gdje ne vidiš ništa,
Gdje je magla gusta.

K“o strašilo za ptice,
Sred stvarnosti grube,
Koga samo vjetar
I skitnice ljube.

Jedina toplina,
Sunce što mu sija.
K“o strašilo za ptice,
Osjećam se i ja!

KAD TIŠINA ZVONI

Zlohude slutnje, roje se po glavi.,
U srcu samo neka bolna jeka.
Telefon ćuti, neće da se javi,
Kao što je znao zazvoniti nekad.

K“o vjetar krhko granje,
Život me ruši, obara i lomi.
Ćutim u sebi neko mračno stanje,
Još jedne patnje, Bože me zakloni!

Kao od biljura čaša,
Odjednom, sve se slomi.
Da li to gasne zvijezda naša?
Dan kao suze, duge sate roni.
Telefon ćuti, a tišina zvoni!

NIJE ŽIVOT

Nije život voda, pjesma,
Da se pjeva, da se pije!
Život, to je čudna česma
Što med a i čemer lije.

Nije život san ni bajka,
Roman, neki lijepi film.
Maćeha je to i majka,
Nositi se moraš s njim!

Nije život povjetarac,
Rashladi pa brzo stane.
Život zna i bura biti,
Polomiti mnoge grane!

Na raskršću čovjek stane,
A život ga šiba, bije.
Čeka neke bolje dane,
Čeka da mu sunce grane!

Jer ma kakve bile tame,
Jer ma kakve bile kiše,
Naposljetku svima svane ,
Nade ima dok se diše!