DA JE MENI...

DA JE MENI
(Mojim rah. roditeljima)

Da je meni, daje meni, što je nekad bilo.
Igralo se, pjevalo se, a i sijelilo.
Da je meni, da je meni, što je nekad bilo,
Možda bi me, možda bi me, malo podmladilo!

Da je meni zahvatiti vode sa bunara,
I vratit“ se makar malo u vremena stara.
I da mogu popit“ kahvu u dudovu hladu,
Al“ godine puste lete, kao da ih kradu!

Da je meni opet sjesti, pod jabuku staru,
I prošetat“ kao nekad, po našem šljivaru.
I da mi je zapjevati s vrha basamaka,
Nek“ se ori niz mahale, al“ nema čardaka!

Da je meni kraj pendžera sjesti zaplakati,
I još samo jednom, budna sabah dočekati.
Da je meni da raspletem pletenice guste,
Da je meni, da je meni, al“ mi želje puste!

Da je meni, da je meni, opet u halvate,
I sa tobom divaniti u kasne sahate.
Postekiju, da je meni, napod prostrijeti,
Da je meni, da je meni, tevbe donijeti!

Da je meni, da je meni, sofra i sećije,
Kraj sećije poredane drvene skemlije,
I na sofri, i na sofri, bakrene sahane,
U sahane čorbe i tarhne, halve, pite, dolme i sogane!

Da je meni, da je meni, đugume, maštrafe,
Da ih složim kao nekad po zidu na rafe.
I da čujem zveket stare halke sa kapije,
Kad se vraćaš, kad se vraćaš, kući sa jacije.

Da je meni, da je meni, sjesti kraj mangale,
U akšame kad džamije kandilje popale.
Sa evladom svojim,da je, iftar dočekati,
Prošlo vrijeme, mogu ga se još samo sjećati!

Da je meni, daje meni, da otvorim stare,
Od oraha rezbarene, u sobi sehare,
Gdje vezene leže bošče, jagluci, peškiri,
Napaćena duša moja da se malo smiri.

Da je meni, da je meni, šilta, minderluke,
Da umorno tijelo spustim na mehke dušeke.
I da mi je kićan fesić, svilene dimije,
Da je meni, da je meni, čega više nije!

Da je meni, da je meni, da vratim te dane,
Te adete, običaje i stare zemane.
Da je meni, da je meni, što je nekad bilo,
Prošlo vrijeme kada bi se na tren povratilo.

Al“ životno kolo stalno, naprijed se kreće,
Što je bilo, što je bilo, vratiti se neće!
Od šta vakat, od šta vakat, od onog i vrijeme,
A vrijeme je, a vrijeme je, pregazilo mene!

BOSNA U SRCU

Moja Bosna, jeste zemlja mala,
Na kartu je jedva stala,
Al“ u mom je srcu ucrtana,
Slova su joj krvlju ispisana!

Bosnu krase brda i ravnice,
Mirne rijeke, jezera, brzice.
Zlatnim žitom zasijane njive,
Plemeniti ljudi ovdje žive.

Tu se obraz čuva od davnina,
Adet iš“o od oca na sina.
Na ognjištu svojih pradjedova,
Gori plamen njihovih sinova.

Nikada se ugasiti neće!
Iz pepela izniknuće cvijeće.
Gdje je sjeme dobro zaorano,
Dobar urod može biti samo!

Moja Bosno, zemljo nevelika,
Bosancu si i ponos i dika!
Mogu reći Bogu i ljudima,
Tvoja slika u mojim grudima!

Ma mogu mi i dušu uzeti,
Grane sjeći, stablo okresati!
Ma mogu me mrziti i kleti,
Al“ korijene neće isčupati!

Srce ima, zna svaki Bosanac,
Uvijek isti, određeni pravac.
Srca puti uvijek Bosni vode,
I vrate ga, ma kuda da ode!

Jer Bosanci svi uz Bosnu stoje,
Za Bosance, sveto mjesto to je!
Ne trebaju putokaz ni karte,
Bosanci se svojoj Bosni vrate!

Moja Bosno, jesi zemlja mala,
Al“ gazije ti si mnoge dala!
U mom srcu tvoje ime piše,
Proklet onaj koji ga izbriše!

JOŠ JEDNA O BOSNI

Možda ti i nije stalo,
Al“ ja ipak želim reći,
O Bosni bih, opet malo,
Da napišem toplih riječi!

Procurila opet pjesma,
Ni naslov joj ne znam dati,
Moja duša, izvor, česma,
Ime će joj pravo znati!

Kad pomislim, nema više,
Stranica je svaka puna,
Bosna opet inspiriše,
Oglasi se kao struna!

Šta da radim zemljo moja,
Kad te tako volim silno,
U srcu mi klica tvoja,
Pa ti pjevam ja umilno!

Pružila si žile svoje,
U ljudima ploda dala,
Okusili slasti tvoje,
Zbog toga ti, Bosno, hvala!

Zemljo, koju razumijem,
I damar ti svaki znam,
Pjevaću ti dok umijem,
Lijepu pjesmu da ti dam!

Zanosna k“o prva ljubav,
Vesela k“o dječiji smijeh,
K“o poljubac prvi, ubav,
Taj skriveni, prvi grijeh!

Kad noć tamna danak smijeni,
I kad nagne ka sabahu,
Zamirišeš tad u meni,
I nabujaš u uzdahu!

Kao rijeka iz korita,
Razliješ se na sve strane,
Topla suza što je skrita,
Od od radosti tada kane!

I kad nemir me oblada,
Duša pusta spasa traži,
Ne daš grijehu da ovlada,
Nemire mi moje blažiš!

Zemlja , majka, sestra, druga,
Neprolazna, vječna, besmrtnica!
Nek“ ti nikad bol i tuga,
Ne ugase osmijeh s lica!

Od početka do nestanka,
Samo jedna nit je tanka.
Tako je i druge nema!
Samo ti si bezvremena,
I trajećeš bez prestanka!

Šta još mogu da ti rečem,
Kad ti ništa nije ravno!
Kroz vene mi moje tečeš,
Ja te volim jednostavno!

Što da smišljam riječi rime,
Moj zambače, nježni, rosni,
Kakvo pjesmi dati ime,
Neka ovo bude samo,
Još jedna o Bosni!

JEDNOM RIJEKA BORNA BILA

Jednom rijeka Borna bila,
Tiha, krotka, nevelika.
Doš'o vakat, presušila,
Al' ostala njena slika.

Ljepših rijeka ima mnogo,
Ali meni malo znače,
Jer djetinjstvo bosonogo,
A i mladost, kraj nje začeh.

Stoput sam je ljeti pregazio,
Do koljena, tek mi voda bila,
S proljeća se ribe nalovio,
S bujicama što je nanosila.

A kad zimi vode joj se slede,
Vragolije pravio sam mnoge,
Do Gradiške, igra me odvede,
Kada uzmem kajke i sličuge.

Zaranjao u virove njene,
Da izmamim uzdah djevojački,
Sad izronim samo uspomene,
Dok prelazim niz most dubravački.

Umivala ćuprije je svoje,
Dok se Savi kretala sa žurom,
Još i sad, u meni, tu, postoje,
I tuguju za Karlom i Bunom.

Još se sjećam, negdje u Liskovcu,
Blizu one Ćordine ćuprije,
Ljubio sam čednu djevojčicu,
Koja nikad ljubila se nije.

Rijeko Borno, izdala nas nisi,
Zgazili smo nedozrelo žito,
Našu tajnu sačuvala ti si,
Zakopala u svoje korito.

Onda, jednom, rad' nečije volje,
Tvoje vode, drugom toku dali.
Opustjelo, Perino je polje,
Zelane ti oči iskopali.

Ne dadoše Savi da te ljubi,
Htjedoše te sasvim pokopati,
Sve dok ima naših dobrih ljudi,
Zaboravu, neće te predati..

A ima nas, vala, širom svijeta,
Što valove tvoje poniješe.
Kraj obale mak koji cvjeta,
I sada mi nekad zamiriše.

Jer pečat si mom djetinjstvu dala,
Borno moja, ti nisi presahla!
Još obale duše moje,
Zapljuskuju vode tvoje!

MANGALA

Sjetim se često, te stare kuće,
Tople sobice, skromne i male,
Zamamnog mirisa kahve vruće,
Što se puši sa mangale.

Grije, svjetluca, iskri se, žiška,
Bakrena mangala puna žara,
Ibrik i uvijek po fildžan viška,
Dim vel“ke trave, što izgara.

Majka bi uvijek s Bismillom sjela,
Prvo se kahva babi sipa,
Treperila njena šamija bijela,
K“o s trešnje behar kad se prosipa.

A babo s cigarom, skrštenih nogu,
Stidljivo, prilazi mu nevjestica,
Ja još uvijek oćutit mogu,
Toplinu žara iz mašica.

A on polahko cigaru pali,
Očima miluje majku i djecu,
Mi u ćošku, onako mali,
I blagosilja nevjesticu.

Ona bi potom ukraj sjela,
U pod uprla stidljivi pogled.
Možda je i ona kahvu htjela,
Ali pred svekrom, nije red!

Tek kada babo u dućan ode,
Majka joj rukom znak da:
„Pristavi, šćeri, još malo vode,
Da i ti popiješ fildžan, dva!“

A ona poskoči, veselo, žustro,
Prospe se kose miris blag.
Svjetlije nekako postane jutro,
Kad ostavi svoj mirisni trag.

Mangala kao da na nju čeka,
Treperi, sjaji, iskri se, žiška,
Čuva toplinu kahve i mlijeka,
I za nju onaj fildžan viška.

BARDAK I TESTIJA

Sjećanja me razdiru i lome,
U pamćenju, samo krhotine.
Plakala bih, ali nemam kome,
Prašina im prekrila i ime.

...Svakog jutra, žurila Šemsija,
Do izvora da vode zahvati.
U rukama, bardak i testija,
Žarko sunce, ruke joj pozlati!

Vodu nosi, da se vodom hladi,
Abdesti se, da je žedna pije.
Znali su to i stari i mladi,
Nema vode, do li iz testije!

Od života, kolo se okreće,
Ni grnčarski točkovi ne cvile.
Stari vakat vratiti se neće,
Godine su svoje učinile!

Presahnuo izvor iznad sela,
Preselila hanuma Šemsija,
Ništa nije kako bih ja htjela,
Razbili se bardak i testija!...

Sjećanja me razdiru i lome,
U pamćenju, samo krhotine.
Ovo pišem, sama ne znam kome,
Bar da im se ne zaturi ime.

ČESTITKA

Svim Muslimanima,posjetiteljima ovog bloga, sretnu i berićetnu Novu,1431.h.g.!

ČOVJEČE

Dati su ti riječ i djelo, o čovječe!
Ali od riječi, dobro djelo je preče!
I imaš cilj i posljedice,al“ tako mi Dina,
Posljedica je preča od trenutačnog čina!

Neučinjeni poslovi mogu se uraditi,
Ali ono što je učinjeno, ne može se povratiti!
Propovjednik budi među ljudima,
Ali svojim djelima, a ne riječima!

I ne budi spor u njihovim izvršenjima,
Sporost je pohvaljena u izvršenju posla svakog,
Osim u izvršenju djela dobrog!
Ne ogleda se dobro u lijepim riječima
Nego u pohvalnim i lijepim djelima!

Jer pohvalna djela su poput odapetih strijela,
Što ih više ka cilju uputiš,
Veće su ti šanse da cilj pogodiš!
Za pravdu se bori i istinu ljubi,
Ko se protiv istine bori, na kraju izgubi!

I gdje god znanje nađeš, uzmi ga,
Jer ono je izgubljena stvar svakog vjernika!
Ni jedan prijatelj od znanja bolji ti nije
I od najveće riznice, veće bogatstvo krije!

I sve dok znanje čuvaš uz sebe,
I ono će od iskušenja čuvati tebe!
A čuvaj se društva i pohvale neznalice
Uzdaj se u Allaha i sebe,
To su ti ka savršenstvu stepenice!

Jedno pravo djelo na vagi teže biće,
Od hiljadu i jedne prazne priče!
Jer dati su ti riječ, i djelo, o čovječe!
A od riječi ,djelo je preče!
I nema nagrade za onoga insana,
Kome dobro ne bude od zla brana!

JOŠ MALO BOSNE

BOSANSKA KUĆA

(Posvećeno kući Džumhura,
posljednjoj kući starobosanskog tipa
gradnje u Bos. Gradišci)

Obuzeta nekom brigom svojom,
Prođoh danas, gradiškom čaršijom.
Ne znam zašto, ali pogled skrenuh,
I zastadoh, trgoh se, i prenuh.

Htjedoh dalje, ali noge neće,
Nevidljivo stezalo ih uže.
Glas davnine odnekud šapuće,
Žudne oči po prošlosti kruže.

Bijela kuća na četiri vode,
Čujem škripu starih basamaka.
Plač jetima što se ovdje rode,
Iz majčinog dopire naramka.

Ispred kuće, bor za nebo svez“o.
Vidim ima, dosta suhih grana.
Ko li mu je žive rane vez“o,
Za deverli i krvavih dana?

Iza kuće rodila jabuka,
Od roda je grane savinula.
Ali nema nemirnog dječaka,
Niti majke koja je brinula.

„Ne penji se, Muhammede sine,
Gluho bilo, možeš upanuti!
Nemoj da se stara majka brine,
Ne bih smjela babu dočekati!“

Šta je život? Samo pijeska šaka,
Što prebrzo kroz prste iscuri!
Gdje li mu je provrjela nafaka,
Svojoj kući kada se ne žuri?!

Kroz otvoren pendžer, zatrepere store,
Gdje hadžija sjedi, na svom minderluku.
Godine mu licem razasule bore,
Dok uživa u svom, posljednjem čibuku.

Ima jednu boljku, što neće da mine,
I očima suznim, u daljinu gledi.
Svog jedinca sina, čeka iz tuđine,
Da još malo uz babu posjedi!

I majka je predugo čekala,
Prebirući tezbih, na staroj sećiji.
Gdje li joj se zemlja otvorila,
Na Musali, ili u Tekiji?

Pitanja mi mnoga se nameću,
Gdje su oni što življaše tuna?
Tužno gledam tu bosansku kuću,
Sada prazna, nekad bila puna!

Učih nešto iz Časnog Kur“ana,
Zadnje Knjige, što je nama dana.
Insan mora svašta da predura,
Kuća i sad stoji, al“ nema Džumhura!

JEDNA JE GRADIŠKA

Na Gradišku magla pala,
Od Hiseta pa do Obrdovca.
I magla je ova stala
U seharu moga srca.

A nekad je sunce milo,
Gradišku na Savi,
Gdje li se to izgubilo,
Prebirem po glavi?

U koferu spomena,
Nosim tebe grade,
Po sjećanju magle nema,
Brojim svoje jade.

U svijetu sam stek' dosta,
Nije da se hvalim,
Al' Gradiške željan osta,
I magla mi njena fali.

Zamirišu lipe tvoje,
Lubenice kriška,
I na Keju mladih dvoje,
Jedna je Gradiška!


NOSTALGIJA

Tuđa zemlja, tuđi ljudi,
Oko mene sve je tuđe.
Kažem srcu, mirno budi,
Ali ono sve je luđe!

Oko mene sve je lijepo,
Vidjeti to ljudi, vrijedi.
Al' je srce na sve slijepo,
Slika Bosne još ne blijedi!

Plavo nebo, plava rijeka,
Ali ovo moje nije!
Mene moja Bosna čeka,
U svom krilu da me grije!

Zalud ovo sunce s neba,
Ispod njega meni zima.
Meni moja Bosna treba,
Tamo uvijek sunca ima!

Imam ovdje kuću svoju,
Mišljah biću svoj na svom.
Jedna više tek na boju,
Zna se gdje je pravi dom!

Kažem svima , dobro mi je,
Ali, maska, samo to je.
Šta se iza toga krije,
Znade samo srce moje!

Nasmijano moje lice,
A u duši tuga vlada.
Bosno, tvoje izbjeglice,
Vrati će se... bar nekada!

ZEMLJO MOJA

UKLETA PJESMA

Na kući su, krov mi obrušili,
A u šumi, stabla porušili.
Mlado hrašće i grabiće tanke,
Proklešću im stope i opanke!

Njive moje korovom zarasle,
U avliji, tuđe krave pasle.
U haremu, gdje su mrtvi naši,
Dušmanski su konji na ispaši.

Al“ ničija do sabaha neće,
Ni njihova ako bude sreće!
Bog će kaznit naše dušmanine,
Kom mač drug je, od mača i gine!

Tuđu pravdu ko god zaniječe,
Ni svoje se nauživat neće!
Sudbe kolo, stalno se okreće,
I sjekira sebi malj odsiječe!

DOŠLO NEKO DOBA HUDO

Došlo neko doba hudo,
Napustih te rodna grudo,
Al“ ne za to što sam htio,
Dušmanin me prisilio!

Uspomene, drage stvari,
Sve ostade u sehari.
Što u kofer nije stalo,
Bolno srce sačuvalo.

Svaku noć me u snu prati,
Otac stari, draga mati,
Po prašnjavoj pustoj cesti,
Da l“ ćemo se ikad sresti?

Mišljah, sve će brzo proći,
I domu ću svome doći,
Svoje njive uzorati,
Roditelje dohraniti.

Al“ vrijeme je prolazilo,
K“o da se od mene krilo,
A godine, samo bljesak,
Iscurile kao pijesak!

Radilo se pa i steklo,
Al“ u duši nešto peklo.
Šta mi vrijedi sve to blago,
Kad izgubih i milo i drago?!

Dani mnogi protekoše,
Licem suze potekoše,
Bosno moja, selo ravno,
Napustio vas sam davno!

Kad su sestru udavali,
Svatove su mnoge zvali,
Al“ rođenog nema brata,
Da je mladu izvede na vrata!

Umrla je stara mati,
A i babo dušu pusti,
Nisu mogli sina zvati
Da ih mrtve u kabure spusti!

Znam da će mi halaliti,
Moj babo i moja mati,
Al“ ja sebi neću moći,
Dok ne sklopim i sam oči!

U srcu mi jedna želja,
Na mezaru roditelja,
Kad dan prijeđe u noć tihu,
Da proučim ja Fatihu.

Vratiću se iz tuđine,
Da me ova tuga mine,
Da obiđem kuću dragu,
I zaplačem na svom kućnom pragu.

Jer znam da nikad neću,
U tuđini naći sreću.
Sve što imam, to mi dosta,
Ali Bosne željan osta!

Došlo neko doba hudo,
Napustih te rodna grudo.
Bog je robu na pomoći,
Opet ću ti,Bosno, doći!

Kada u mom rodnom kraju,
Gonđe ruže procvjetaju,
I dok mjesec zvijezde grli,
Sin tvoj, Bosno, tebi hrli!

STARA KUĆA
(Mojoj rah. majci Hašimi)

Stara kuća u travu zarasla,
U njenoj sam avliji odrasla.
Nas petoro u majke i babe,
Iz avlije viri kroz tarabe.

U avliji dud i šljive rane,
Od roda se polomile grane.
Visok bagrem okićen beharom,
Nadvio se nad starim bunarom.

Pod bagremom bunar ćuti smjerno,
Godinama služio je vjerno,
Nigdje takve vode niti zdenca,
K“o sa našeg bunara studenca.

Po avlije jabuke rasute,
Majka skuplja u dimija skute.
Nikad takve pite ni pekmeza,
Ko što majka na somun namaza.

Bijela kuća a pendžeri mali,
Kraj pendžera jorgovani cvali.
Pokraj kuće zumbuli i lale,
Brale su ih naše ruke male.

Bijela kuća, drvena japija,
A u kući sofra i sećija.
Kraj šporeta bakrena mangala,
Od nane još rahmetli ostala.
Postekija kraj zidnog sahata,
Klanjala je svih pet vakata.

Moje majke nasmijano lice,
Niz leđa joj duge pletenice.
Koji put sam u šali ih vukla,
Al“ me zbog tog nikad nije tukla.
I njen glas mi još uhom odzvanja,
Dok Jasine mrtvima poklanja.

Ali vrijeme učinilo svoje,
Ispred praga još papuče stoje.
Na bašluku samo ime piše,
Umrla je nema majke više!
A ja čuvam još njene dimije,
I bijele kerane šamije
Obučem ih kada Bajram dođe,
Srce Bosni u pohode pođe,
Svojim mrtvim rahmeta predati,
Pa se meni opet tužno vrati!

Onda zlo i naopako bilo,
U Bosni se mojoj zaratilo.
Nas petoro u pustoj tuđini,
Niko nikom nije u blizini.

Jedno od nas nikad doći neće,
Tuđa zemlja, nije bilo sreće!
Tek njegove šćeri i sinovi,
Možda dođu, kad minu ratovi.

Babo stari sada sa mnom živi,
Ohronuo, uz štap hoda krivi.
Loša zdravlja, oslabljena vida,
Ali pogled s pendžera ne skida.

Nešto zove da se vrati kući,
Kad bi mog“o pogled je privući!
Uspomene tu ostale mnoge,
Pješice bi, al“ ne mogu noge.

Kad pogledam u te oči stare,
Kroz njih vidim bosanske behare.
Kad pogledam u te oči mutne,
I srce mi od tuge umukne!

Kuća stara zarasla u travi,
Svaku noć se u snovima javi.
Majka stara, s kantom kraj bunara,
Nad njom bagrem, blistav od behara.
Još mu krošnja i zdrava i gusta,
Kućo stara, ostala si pusta!

Prođe vrijeme, dok dlan o dlan lupi,
Doš“o tuđin kuću da otkupi.
Ali nema blaga ni imanja,
Da otkupi on moja sjećanja!
Ali nema tog zlata ni para,
Na prodaju nije kuća stara!

Ako neko od nas tamo svrati
Utočište toplo će imati.
Tu će uvijek ljubav da ga grije,
Jer ognjište na prodaju nije!

BOSNO MOJA
( Mojim rah. roditeljima)

Bosno moja, u daljini,
Ne čuju se mujezini.
Ni bulbula, ni behara,
Umrla je majka stara.

I babo je umro davno,
Nikla trava, posve ravno.
I nišan se nakrivio,
Šta sam babo doživio!

Al“ još čuvam u sehari,
Babin tezbih, fildžan stari,
Iz kojeg je kahvu pio,
Kad bi petkom uranio.

K“o najveću hamajliju,
Vezen peškir i šamiju,
Na polasku što mi dade,
Od majke mi uspomena,
Živa rana, tek ostade.

Bosno moja, na daleko,
Da l“ još uvijek pjeva neko,
Pjesmu moju, sevdalinku,
Kojom budih svoju Ajku?

Ajko moja, moj sevdahu,
Još se javiš u uzdahu!
Kako živiš, jesi l“ srećna,
Srca moga ljubav vječna!

Bosno moja, od meraka,
Zemljo diva i junaka,
Sanjalice, ljepotice,
Da l“ još prave hurmašice,
I baklave za Bajrame?

Ima l“ halve u akšame,
Ašikluka, kapidžika,
Kraj pendžera dragog lika?



Bosno moja, rajska ptico,
Čitav svijet je tebi kli“co,
Gdje krv siješ, ljiljan nic“o!

Bosno moja, moj šerbetu!
Nije ljepše u džennetu!
Ni čovjeku, ni djetetu,
Ništa draže,
Već da Bosni, „selam“ kaže!

Bosno moja, divna sliko,
U tuđini već sam svik“o.
Ali nema pusta dana,
Da ne čujem ja ezana,

Mujezina iz daljina,
Kako uči:
„Hajd“ na namaz,
Hajd“ na spas!“

Iz kabura majke glas:
„Dođi kući!“
Bosno moja,
Čekaj nas!


PISMO

Evo sjedoh, draga mati,
Da napišem pismo ovo.
Kako mi je, ti ćeš znati,
Kad poljubiš svako slovo.

Evo sjedoh, dragi oče,
Da napišem dv“je tri riječi,
Što sudbina s nama hoće,
To ne može da se spriječi.

Evo sjedoh, brate mili,
Nikako da teret skinem,
Kao kad smo djeca bili,
Ja se i sad za te brinem.

Evo sjedoh, draga seko,
Da napišem da te volim.
Iako smo sad daleko,
Za sreću se tvoju molim.

Evo sjedoh, draga moja,
Sa srca mi kamen skini,
Ne stižu mi pisma tvoja,
Predaješ me zaboravi,
Ili mi se samo čini?

Evo sjedoh, prijatelji,
Da na papir tugu stavim.
Ne mogu se otet želji,
Kako mi je da vam javim.

Evo sjedoh, mili dome,
Da ti o svom pišem jadu.,
U tuđini nemam kome,
Nikog nemem, samo nadu!

Ja sam bez vas, bolan vrlo,
O tome vam sada pišem.
Omča tuge steže grlo,
K“o sam sebi da kidišem!

Velika je zemlja ova,
Al“ je od nje tuga veća!
Gradih kule ja od snova,
Al“ u njima fali sreća!

Ova zemlja nema duše,
Kome selam da nazovem?
K“o karte se snovi ruše,
I sve dublje, dublje tonem!

Ova zemlja, jest bogata,
Al“ je zato srca tvrda.
Dao bi sva njena blaga,
Za kamen sa naših brda!

Velika je i široka,
Al“ u njoj sam samo stranac.
Bosno, zjeno moga oka,
U tebi sam svima znanac!

Ova zemlja, čemerika,
Života mi pola uze.
Zar je sve to bilo vrijedno,
Majko, jedne tvoje suze!?

Dok usamljen ovdje stojim,
Oko suzu jedva krije.
O, kako se samo bojim,
Al“ nada me jedna grije!

Ako Bog da, na godinu,
Kad naš šljivar izbehara,
Zagrliću tebe stara,
Oca, sestru i rodbinu.

Kad dobiješ ovo pismo,
Ne daj suzi da zablista.
Znam, zajedno sada nismo,
Al“ veže nas ljubav ista.

Zato pišem, dragi moji,
Sestro brate, roditelji,
Do dolaska dane brojim,
Drugo je u Božijoj volji!

Obiđite drgu moju,
Srce njenu ljubav ište,
Pa da živim u spokoju,
Dušu crne slutnje tište.

Pozdravite sve komšije,
I rođake, bliže, dalje,
Sve jarane drage moje,
Srce selam svima šalje!

Ako Bog da zdravlja i nafake,
Eto mene za godinu dana!
Predur“o sam muke svakojake,
Ništa nema tvrđe od insana!

Selamite našu Bosnu dragu,
Našu Bosnu i Hercegovinu,
Kad pokleknem, vraćaju mi snagu,
I uskoro, nadajte se sinu!